Tri misterija kutije s igračkama

Kutije s igračkama kriju neke prilično nevjerojatne stvari. U mojoj kući kutija je krcata svim sitnim do srednje velikim igračkama, koje drugdje nemaju svoje mjesto i kojima je malo toga zajedničko. Zapravo, povezuje ih samo to što su šarene i što proizvode puno buke. Kojom god da se on odluči igrati, prvi i sasvim logičan potez je da prevrne cijelu kutiju i onda kopa po sadržaju da bi pronašao ono što mu treba. Naravno, usput proizvodi nevjerojatnu količinu buke. Nekad (imam teoriju da to radi s dozom ironije) jednostavno prevrne cijeli sadržaj na pod i sjedne u praznu kutiju.

Uglavnom, kao i većini roditelja, sasvim mi je prirodno da večer završim tako da skupljam igračke u kutiju. Istina, nekad ih pokupi i sam, ali često je to nešto što radimo tata ili ja. Skupljanje je naravno, puno tiša aktivnost nego raspršivanje. Tiša, i potpuno lišena mozga. Znalo mi se dogoditi da tjednima istu žličicu za kavu ili račun iz dućana skupim s poda i vratim u kutiju s igračkama.

Zato, svakih mjesec dana nastojim uključit mozak i barem dio gluposti koje nekako završe u kutiji s igračkama baciti ili staviti na neko drugo mjesto. Autić – kutija s igračkama. Kopča za kosu – nije za kutiju s igračkama. Metar – naravno, kutija s igračkama, pa s čim će dijete mjeriti? Tako to nekako ide.

Večeras je jedna od tih večeri, i našla sam se pred nekim misterijima. Vjerojatno ih ima u svakoj kutiji s igračkama, ali ovo su moja tri.

1. Zašto omiljenim igračkama uvijek nedostaju dijelovi?

Drevna slagalica s prijevoznim sredstvima jedna je od onih stvari koje svakodnevno slažemo. Autobus nedostaje već mjesecima, što nas dovodi do uvijek istog razgovora iz dana u dan.

‘Mama, gdje je bus?’

‘Ne znam sine, izgubio se. Možda je iza kauča. Pitat ćemo tatu da pomakne kauč pa ćemo ga naći, može?’

‘Može, pita tatu. Tata pronađe bus. Iza kauča’

Istina je da smo već gledali iza kauča. Bus nije tamo. Ni ispod tepiha. Ni iza ormarića s cipelama. Zapravo, nema ga u cijelom stanu, tražim ga već dva mjeseca. Bus je ispario. Danas sam doživjela mali živčani slom kad sam skužila da nema ni vlaka.

2. Zašto su ‘grizilice’ djeci zanimljive tek kad im više ne trebaju?

U našoj kutiji s igračkama ukupno je pet tih čudesa namijenjenih hlađenju desni i pomoći kod izbijanja zuba. Niti jedno nikad nije htio ni primirisati dok su mu izbijali zubi. Sad ih ne smijem ni taknuti, i bojim se pomisliti što bi se desilo da ih bacim. Da je budan, ne bi mi dao ni da ih slikam.

3. Zašto djeca ignoriraju lijepe, didaktičke igračke?

Kad smo kupili ta drvena, ekološkom bojom obojana čudesa zamišljala sam kako ćemo zajedno graditi tornjeve i zabavljati se. Istina je da se igra jedino drvenim kolicima na kojima su došla zapakirana i da se uzrujao svaki put kad sam krenula slagati nešto s ovim komadima.

‘Mama, ne, ne slagatiiiiii’.

Nikad neću razumjeti u čemu je problem, a sad već i meni idu na živce jer ima hrpa tih zaobljenih dijelova koji se otkotrljaju posvuda pa ih je teže navečer skupiti. Život bi mi bio značajno bolji da mogu donijeti odluku i baciti ih u smeće. Ali uvijek mi bude žao – ipak su didaktičke..

Bonus misterij:

Kako je moguće da je ovaj 20-tak centimetara dug komad ukrasnih kuglica jedna od najpopularnijih igračaka u cijeloj kutiji još od Božića 2013. godine?

Imunitet, vrtić i bacili

Svaki put kad mi je dijete bolesno razmišljam o imunitetu i vrtiću. Nekad mi se čini da nikad i nije bio bolestan dok nije krenuo u vrtić. Znam da to nije lijepo, ali nekad pogledam slatke klince iz njegove grupe i vidim samo hodajuće bacile.

Naša priča išla je ovako- 9 mjeseci s mamom, 9 mjeseci s bakom, i onda vrtić. Gledajući unatrag čini mi se da je to bilo 9 mjeseci potpunog zdravlja, 9 mjeseci mira i gdjekojeg virusa i onda vječna šmrkavost. Ružan je to izraz ali je istinit. Od prvog dana vrtića prošli smo toliko viroza i virozica da nekad mislim da mu već pola godine curi nos. Otkrili smo Kuzu i njegove čudesne sposobnosti liječenja crijevnih viroza, saznali sve o produktivnom i neproduktivnom kašlju, nažalost, naučili sve i o febrilinim konvulzijama. Dovoljno toga da ponekad pomislim da bi bilo bolje da zaboravimo vrtić i izmolimo baku da ponovno preuzme sve dužnosti dadilje. Naravno, u mojoj glavi to je način da ga zaštitim od bolesti. Ma sigurno bi bio potpuno zdrav da je stalno kod kuće.

Ali istina je da to ne mogu učiniti. Djeca se razvijaju i rastu, i moraju ići naprijed. Ne mogu i ne smijem dijete koje veselo ide u vrtić, igra se uči i fenomenalno napreduje osuditi na osamu jer se meni tako čini bolje. Čak i ako to znači da će s dvije godine imati vodene kozice, dok sam ih ja (a mene je čuvala baka) imala tek sa šest godina.

Vrijeme u kojem sam ja odrastala bilo je drugačije, jer su i moje prijateljice isto tako čuvale bake pa smo se mi zajedno igrale. Danas je to nemoguće reprizirati, jer njegovi prijatelji iz ulice mahom imaju bake koje još rade, pa samim tim djeca moraju u vrtić – i tako je baka-servis postao i luksuzna roba i sredstvo izolacije.

Istina, izolira i bacile, ali izolira i prijatelje, a to mu ne mogu učiniti. Djeca trebaju svoje vršnjake. Ako nemaju braću ili sestre, susjede ili rođake, meni je onda vrtić logičan izbor. Čak i s bacilima. To je moj stav i uvijek ga branim.

Osim naravno u trenucima kad sumnjam u svoju odluku.

Kao noćas, dok se on prevrće i češka po svojim vodenim kozicama.

Vodene kozice. I što sad?

Jeste li primijetile kako se bolesti uvijek pojavljuju petkom? Kako živimo u neobičnom, polu-zajedničkom kućanstvu, a muž mi radi u smjenama, ja sam ta koja gotovo nikad ne ‘kupi’ malog iz vrtića. To rade ili baka ili tata. Ali sam zato ta koja taman u posljednjih 30 minuta radnog vremena prima super pozive. Iskreno, već sam navikla na te ‘Teta kaže’ pozive petkom oko 4. Pozive koji nikad nisu dobra najava vikenda.

‘Teta kaže da se smočio dok su bili vani. Presvukle su ga i sve, ali čini mi se da je sad malo vruć’

‘Teta kaže da u grupi hara crijevna viroza’

A ovaj petak je bilo još gore.

‘Teta kaže da imaju vodene kozice u grupi i da su i njemu izbile dvije danas’.

No, ovo će biti sjajan vikend. Nekako nisam mislila da će baš imati vodene kozice s dvije godine. Iako, ako ćemo biti iskreni, posljednje dvije večeri intenzivno sam razmišljala o tome kako već tri tjedna nije bio bolestan. Tri tjedna u komadu, što se nije dogodilo od kad je jesenas krenuo u vrtić. Možda sam ga urekla?

Uglavnom, vikend nam prolazi u ljubičastim kupkama i sprejanju i mazanju kozica nekakvim čudesima koja bi trebala pomoći. Ne mogu se zapravo požaliti, on to sjajno podnosi, ali količina tih prištića je nevjerojatna. Svaki put kad ga skinem iznenadi me još nekoliko. One prve dvije već su se pretvorile u kraste, a sve zajedno izgleda….pa, izgleda užasno. Na tom malom tijelu, nekako mi je to baš grozno gledati. Najgore od svega mi je to koliko te vodene kozice traju… Zar nam stvarno slijedi dva tjedna češkanja, krasti i zatvorenog prostora? Baš kad je vani konačno sunčano?

Nemam pojma kako ga zabaviti 9-13 dana u četiri zida dok je vani sunce. Ali, barem smo smislili novi nadimak. Zovemo ga voden-kozlić