Doktore, sestro, nisam vam ja ‘mama’

Znam da smo svi pretjerano osjetljivi kad su nam djeca bolesna, i to je normalno , ali stojim iza naslova. Doktori i sestre nam se ne bi smjeli obraćati s ‘mama’ – nikad. Ok, gotovo nikad. Iznimka su dvije situacije. Prva je situacija kad smo im stvarno mame. Ako i kad Jakov doktorira, naravno da će me smjeti zvati mama.  Druga je situacija kad se obraćaju našem djetetu. Na primjer, kažu djetetu da će mu mama pridržati ruku, ili da će mama pričekati vani. Osim te dvije, mislim da nema situacije u kojoj mi se liječnica, liječnik ili medicinska sestra može tako obratiti, a da mi to bude ok.

Pogađate po uvodu, najslađi je bolestan. Juros u 6 me probudio i rekao da ga ‘češka’. Kad sam upalila svjetlo, imala sam što vidjeti – ogromne urtikarije, na trbuhu, na leđima, na preponi, na lopatici, otečeno uho.. Nije mi trebala kava da se razbudim, bila sam na nogama i potpuno budna u tri sekunde. Ironija svega je da sam i sama bolesna, pa sam kroz kašalj prijateljici koja je liječnica slala fotografije već u 6:15.

Po njenim uputama, otišli smo na hitnu, dobili terapiju Fenistilom, objašnjenje da urtikarija gotovo sigurno ima veze s upalom gornjih dišnih puteva koja traje već par dana, i otišli doma. Malo panike za dobro jutro, ali sve u svemu do tog trena smo već biti ok.

A onda je Jakov počeo povraćati. Pa je dobio proljev. Pa je opet povratio (drugi put u 5 minuta). Prošlo je već sat i pol od kad je dobio lijek, ali prošlo mi je kroz glavu da je to možda zakašnjela reakcija. Zgrabila sam telefon i nazvala u bolnicu, i pitala mogu li razgovarati s doktoricom koja nas je nešto ranije primila. Dobila sam jedno hladno ‘Ne’ na koje sam ostala malo zatečena. Gospođa s druge strane objasnila mi je da je takva politika kuće. Razmislila sam sekundu, pa, ok, to je možda i logično. Pitala sam istu tu gospođu trebam li se vratiti na hitni prijem s djetetom koje je dobilo terapiju prije sat i pol (Fenistil) i sad počelo povraćati i ima proljev, a do sad nije imalo niti jedan od tih simptoma. Zatražila sam dakle savjet medicinskog profesionalca koji se javlja na telefon na hitnom prijemu. Dobila sam odgovor od kojeg mi je momentalno porastao tlak.

“Mama, ja vam to ne mogu reći. Javite se svom pedijatru”. Trebam li napominjati da ja toj gospođi nisam mama? Ili da sam nazvala zato jer naša pedijatrica radi popodne, radi čega smo i došli u bolnicu? Ma ne trebam, dam se kladit da ste i vi barem jednom čule to polu-posprdno, polu-uvredljivo, snishodljivo ‘mama’. Znate, ono koje dobivate kad vam najmanje treba da vam netko popuje i kad ste samo tražili savjet.

Da odmah otklonim brigu, mali je ok, a savjet sam dobila tako da sam nazvala svoju prijateljicu doktoricu. Ispada da su te virusne infekcije gdje postoji urtikarija često praćene probavnim smetnjama. Tako da sate do početka rada pedijatrice mogu provesti kod kuće, a ne drhtati od straha na hitnom prijemu. Iako, fućkaš sustav gdje se moraš oslanjati na privatna poznanstva da bi dobio medicinski savjet.

Ono što me zasmetalo u cijeloj priči, osim glupog sustava, je to što mi se opet desilo da me netko svisoka zove ‘mama’. Netko tko to ne bi trebao. Valjda to ljudima koji rade na pedijatrijama postane normalno pa postanu previše familijarni. Možda samo loša navika? U svakom slučaju, mislim da je to užas.

Dogodilo mi se to već i ranije. Prvi put me tako nazvala jedna sestra na pregledu, dok me još ni moje dijete nije znalo tako zvati. Zazvučalo mi je pogrešno, ali nisam reagirala. Kasnije sam pričala s prijateljicama koje su također mame, i mnoge su imale to iskustvo.

E, pa, ja mislim da to nije primjereno. Ne samo da pokazuje manjak poštovanja (sad odjednom nismo službeni pa više nema gospođo, već smo na obiteljskim terminima). Ne, ne, to ide i dalje od toga. Radi se o tonu koji mnogi koriste kad rabe tu najdražu riječ, riječ koju sam iskoristila i da nazovem svoj blog. Riječ ‘mama’ koja je toliko lijepa i draga. Ton koji rabe je uvijek svisoka. Kao da ‘mama’ ne znači majka malog pacjenta, već drhturava hrpa emocija s kojom se ne može normalno razgovarati. Mama je tu neki objekt vrijedan žaljenja, koji svojim neznanjem otežava njihov posao. Tako barem zvuči.

Budimo realni, ne mislim ja da su mame primjer smirenosti i racionalnog razmišljanja kad su s djecom kod doktora (ali nisu ni tate, uostalom, nije nitko). Ono što govorim je da je neprimjereno da nam se netko zato jer smo zabrinute za svoju djecu obraća svisoka i bez poštovanja. Uostalom, kad sam jednom Jakovu na cjepljenju (imao je možda godinu, ili godinu i pol) rekla da mu teta neće ništa i da bude dobar, gospođa doktorica brzo me ispravila. ‘Nisam ja teta, ja sam doktorica’.

E, pa ako nije primjereno da ja malom djetetu, u dobi kad su svi nepoznati ‘tete i stričeki’ govorim da je doktorica “teta”, onda STVARNO nije primjereno da mene gospođa starija od mene zove “mama”. Sljedeći put kad se to dogodi, mislim da ću to vrlo glasno i reći. Makar i mislili da sam luda.

Roditeljski ponos, roditeljski sram

Postoje neke situacije kad mislim da sam najbolji roditelj. Kad sama sebi tiho čestitam na tome kako sam dobro reagirala. A onda postoje i situacije kad požalim zbog nekog svog postupka ili riječi. Emotivno iscrpljuje to što se te i takve situacije znaju dogoditi više puta u istom danu.

Mislim da svi znate o čemu pričam. Na primjer, dogodi se da si mentalno dajete pet jer ste izvojevali neku od malih roditeljskih pobjeda i onda pet minuta kasnije napravite nešto zbog čega vam je krivo i što niste mislili napraviti. Taman super uvjerite dijete da stavlja ruku na usta kad kiše i onda sami sebe ulovite da mu dajete čokoladicu koju je tražio iako niste  mislili popustiti.

Svi se mi ponosimo svojom djecom. Njihova iskrenost, čisto srce, znatiželja i velike oči kojima gledaju svijet čine nas potpuno subjektivnim. Ali svatko od nas ima i onaj mali ponosa koji je zapravo vezan za nas. Onaj ponos na to kako mi ‘radimo dobar posao’, kako to roditeljstvo nama ide. Barem ja.

Evo na primjer jutros. Loptali smo se u dvorištu i ja sam nezgodno napucala loptu (moje nogometne sposobnosti mogu zadovoljiti jedino moje 2,5 godišnje dijete). Lopta je pogodila psa u njušku i preplašila ga, a ja sam rekla ‘Ups’. Moje dijete je reklo sljedeće: ‘Mama, nisi pazila kako pucaš. Moraš sad reći ‘oprosti’, to se tako radi i ako slučajno nekog lupiš, nema veze ako nije namjerno’. Kunem se, od riječi do riječi.

Bila sam ja ponosna što je on bistar i pazi na životinje, ali budimo iskreni – bila sam ponosna i što sam ga ja tako super naučila. Toliko puta sam mu ponovila da se mora ispričati ako nekome nanese bol, i eto – naučio je! Vidi mene kako sam ja super mama, kako razvaljujem to roditeljstvo!

Nisam sigurna je li uopće prošlo 15 minuta prije nego me prošao taj ponos. Pitala sam ga da pospremi igračke, a on mi je opet rekao moju rečenicu. Samo ovaj put jednu od onih koju ga nisam učila. Jednu od onih koje ni ne znam da izgovaram, ali sam prepoznala kao svoju. Pogledao me, uzdahnuo i rekao ‘Znaš, ja sam ti sad jako umoran, pa ne mogu. Dogovorit ćemo se, kasnije, može?’.

Mama – Jakov 1:1.

Samo da ne budu uši

S djecom iznenađenja nikad ne prestaju. Nekad ugodna, a nekad…Najnovije iznenađenje kod nas je da sa strepnjom pregledavamo kosu. Nekoliko puta na dan. U ponedjeljak je naime na vratima našeg vrtića osvanula grozna obavijest. U vrtiću su se pojavile uši. UŠI!

U našem malom, lijepom, novom vrtiću. Lagala bih kad bih sad napisala da mi je to normalno i da me nije potreslo. Koliko god sam već puno puta čula priče o tome da se u vrtićkim populacijama često pojavljuju uši, i dalje mi je pomisao da mi dijete dobije uši čisti horor. Znam, ako se to dogodi, stisnuti ću zube i nositi se s tim, kao i s bilo kojim drugim problemom. Ipak, uši mi zvuče baš odvratno.

Odlučila sam uložiti u repelent (jer naravno, postoje proizvodi koji bi trebali zaštiti djecu) jer bi stvarno rado spriječila radije nego liječila. Ali nije mi jasno. Nikako, nikako mi nije jasno kako je moguće da u Zagrebu u 21. stoljeću još uvijek postoje uši. Čim više čitam o njima, to mi je manje jasno.

Kažu članci da uš ne može preživjeti dulje od 48 sati bez krvi kojom se hrani, i da ne žive na kućnim ljubimcima već samo na ljudima. Pa kako onda uz sva sredstva zaštite i higijenu još nisu izumrle kao vrsta? Od kud su stigle u naš vrtić? Nije ih, pobogu, donio vjetar! Zastrašujuća mi je pomisao da u Zagrebu u svakom trenutku živi netko tko ima uši, a to je očito točno.

Vodila sam taj razgovor s prijateljicom ljetos, kad mi je prepričavala doživljaj s ušima u njihovom vrtiću. Kako je ta epizoda već bila iza nje, bila je prilično hladnokrvna, iako je priznala da joj je bilo odvratno dok se događalo. Kaže – sve je dobro dok ne dobiju gliste…

Meni je sad samo važno da nas ovo zaobiđe. Tako da špricam repelent i mantram ‘samo da ne budu uši, samo da ne budu uši, samo da ne budu uši….’

Divovske minijaturne pobjede

Sjećate li se još vremena dok niste bile mame? Dok ste mislile da vas nikad neće impresionirati činjenica da netko zna reći da mu se piški? Ja ga već počinjem zaboravljati.. Ovih dana stalno mislim kako je najbolji način da počneš cijeniti male stvari to da postaneš mama.

Na primjer, nema osobe koju sam srela u posljednjih mjesec dana kojoj se nisam pohvalila činjenicom da Jakov piški stojećki. Napravim ja to s određenom dozom samoironije, ali budimo realni – hvalim se ljudima. Činjenicom da mi dijete piški stojećki. Najbolje od svega u tome je iskreno oduševljenje drugih roditelja. Dajemo si pet i smijemo se tome kako je naš posao gotov, jer kao, najteže smo odradili. Znate kako je to – netko tko nema djecu uputi vam neki polusmješak, iz pristojnosti. Ali drugi roditelji kuže – pa to je ogromna stvar!

Slično je i s drugim minijaturnim pobjedama, koje u velikoj shemi stvari izgledaju nebitne, a toliko nas vesele kad smo mame i tate. Na primjer, jučer se dogodilo nešto nevjerojatno. Jakov je sam od sebe bacio dude u smeće. Iz čistog mira!

Mjesecima smo pokušavali, nagovarali, sugerirali i razgovarali, bez ikakvog uspjeha. Pisala sam o tome post još prije pet mjeseci, i dobila super savjete od drugih mama. Odlučili smo poslušati onaj o upornom nagovaranju i čekati da upali. Činilo mi se da ne daje rezultate.

Sve do jučer! Samo je ustao, rekao da će sad dude baciti u smeće (a nismo ni pričali o njima) i odmarširao u kuhinju. Iskreno, mislili smo da se šali. Kad smo kasnije provjerili i vidjeli da su dude stvarno u smeću, bili smo u šoku. Kasnije baš i nije bilo bezbolno, prošlu noć se budio i cendrao zbog njih, vjerujem da će tako biti možda još neko vrijeme. Ali kakva divovska pobjeda! Biti bez dude! Danas sam presretna zbog toga cijeli dan.

Shvatila sam da bi trebali neku novu mjeru za takve situacija. Neki pridjev koji opisuje neku realno malu stvar ali koja ti strahovito puno znači? Nešto divovsko, a minijaturno? Možda roditeljska pobjeda?

Kako skinuti visoku temperaturu

Nažalost, postala sam stručnjak za temperaturu. Mogu predvidjeti temperaturu još dok toplomjer ne pokazuje ništa. Skidam je kao profić. U bilo koje doba dana ili noći znam trajanje djelovanja pojedinih lijekova i koliko je vremena prošlo od posljednje doze.

Nisam takva postala zbog paranoje ili pretjerivanja. Postala sam takva jer sam s djetetom prošla napad febrilnih konvulzija i od tad više nikad nisam isto gledala na temperaturu. Ne želim sijati strah, većina mama se febrilnih ionako dovoljno boji. Želim podijeliti što sam naučila od tad i što svaka mama treba znati o skidanju temperature. U ovom postu ne govorim o temperaturi od 37,7 takva temperatura za većinu djece posve je benigna i nije ju potrebno skidati. U ovom postu govorim o stvarno visokim temperaturama – govorim o onim situacijama kad znate da je stvar ozbiljna i da morate hitno nešto poduzeti. Ako znate sve o tome – ne trebate se zamarati čitanjem, ali nadam se da će barem nekim mamama ovaj post biti koristan.

Uglavnom, ovo je mojih šest savjeta za borbu s jako visokim temperaturama:

1. Opskrbite se različitim lijekovima za skidanje temperature

Dok su mali, jedina pomoć koju imate su čepići, ali kad malo porastu, već imate na raspolaganju lijekove s različitim aktivnim sastojcima i u različitim oblicima. Dijete ima temperaturu i proljev? Pa, to što imate čepiće za skidanje temperature u ormariću baš i nije od pomoći zar ne? Ili, na primjer, lijek čiji je aktivni sastojak ibuprofen koji ste dali ne pomaže -sat vremena nakon davanja lijeka temperatura i dalje ne pada, a vi nemate ništa čemu je aktivni sastojak paracetamol. Ne želite u trenutku kad vam dijete ima izuzetno visoku temperaturu razmišljati o tome gdje je najbliža dežurna ljekarna. Pogotovo zato jer temperature svoj vrhunac dosežu navečer/noću.

Uvijek imajte dvije vrste lijeka za skidanje temperature – jedan čiji je aktivni sastojak ibuprofen, jedan čiji je paracetamol, i pobrinite se da imate te lijekove u različitim varijantama (čepići/sirup).

Na primjer, mi kod kuće uvijek imamo Nurofen baby sirup (ibuprofen) i Lupocet baby čepiće (paracetamol). Isprobajte različite varijante, vidite što kod vašeg djeteta funkcionira, ali budite opskrbljeni.

Pravilo je jednostavno – prva linija napada je paracetamol u kombinaciji s kupkom. Ako ne padne temperatura, ili ona ide preko 38,5, onda krećete s ibuprofenom. Kod djece koja su imala febrilne konvulzije to pravilo ne vrijedi – lijek prvog izbora je ibuprofen.

2. Pravilno dozirajte, inače niste napravili ništa

Iskreno, mislim da je velika greška što na većini lijekova za djecu doze navode samo s dobi. Ako imate krupnije dijete od 17 mjeseci, sve su šanse da će mu doza predviđena za 12-18 mjeseci biti premala. Presudan podatak za određivanje doze nije samo dob, presudna je težina djeteta.

Informirajte se! Ja imam tablice u knjizi o njezi djece koje konzultiram za doziranje. Ali uvijek možete pitati liječnika ili pitati u apoteci i doznati kolika je točna doza koju trebate dati – učinite to kad kupujete lijek. Ako ste to zaboravili,  niste sigurni kako dozirati i u neko nedoba imate dijete koje ‘gori’, nemojte se libiti nazvati doktora ili bolnicu prije nego odredite dozu. Je li to Klaićeva ili neka pedijatrija čiji broj imate, ili je to hitna – uopće nije bitno -oni će vam i u tri ujutro znati reći pravilnu dozu. Nemojte se nećkati, bolje da ih zovete nego da vas sat vremena kasnije imaju na hitnoj, u panici, s djetetom čija temperatura i dalje ne pada.

Iako nas sve zastrašuju s prekoračivanjem doze, i svi se uvijek bojimo da ćemo dati previše lijeka za temperaturu, liječnica koja nas je primila u bolnici  kad je Jakov imao febrilne konvulzije kaže kako je puno, puno češće to da roditelji daju premale doze lijeka (što je bio slučaj i kod nas). A pogodite što – ako ste dali premalo lijeka, on neće djelovati. Zato se naoružajte provjerenim informacijama i pitajte medicinske profesionalce radije nego da vjerujete ambalaži!

3. Mlaka kupka je vaš najbolji prijatelj

Možda se čini zastarjelo. Možda više vjerujete lijeku nego vodi. Možda mislite da je lakše dati lijek nego dijete buditi/svlačiti/kupati protiv njegove volje. Ali ništa nije toliko brzo i toliko učinkovito kao mlaka kupka. Uostalom, svakom lijeku za temperaturu treba oko 30 minuta da počne djelovati. Koža je najveći organ i najbrži način da ohladite dijete je da ga okupate. Nemojte to promatrati kao ili/ili i misliti da je dovoljno jedno od toga. Ako trebate skinuti jako visoku temperaturu, onda vam treba i lijek i kupka.

U jednoj knjizi sam pročitala fantastičnu usporedbu. To je kao da imate kuću koja se jako zagrijala. Da, možete okrenuti termostat na manje i čekati da se prostor ohladi, bez da ste otvorili prozore. Ili možete ostaviti termostat na visokoj temperaturi i otvoriti prozore. Ali najučinkovitiji način je da ohladite prostor je da napravite i jedno i drugo. Pouka priče – ako vaše dijete ima visoku temperaturu, ta kupka mu stvarno treba, neovisno o tome što ste dali lijek i koliko god da je možda ne želi.

Nemojte previše rashladiti vodu. Ne želite pothladiti dijete, želite ga rashladiti, a mlaka voda, tek nešto hladnija od one u kojoj ga inače kupate je sasvim ok. Vode ne treba biti puno, malo vode kojom ćete dijete lagano polijevati i pustiti je da hlapi je sasvim dovoljno.

4. Budite svjesni toga koliko dugo lijek djeluje

Na primjer, ako ste dali paracetamol u 8 navečer, okupali i ohladili malog bolesnika, u 11 kad vi idete spavati možda se sve čini fantastično. Nema temperature, on ili ona mirno spava. Već u 1 ujutro situacija bi mogla biti dramatična, i nemojte da vas to iznenadi. Paracetamol nakon otprilike 4 sata prestaje s djelovanjem, i ako kad prestane djelovati ne budete spremni, mogli bi se jako neugodno iznenaditi. Lijekovi na bazi ibuprofena dulje djeluju (oko 6 sati), ali opet, ako uzrok temperature nije prošao, možete očekivati da će se temperatura vratiti, vjerojatno jednakom žestinom, u vrlo kratkom roku od prestanka djelovanja lijeka – doslovno to može biti u 15 minuta.

5. Budite organizirani 

Uzmite papir i olovku i pišite si temperaturu, vrijeme i dozu lijeka koju ste dali. Naravno da nećete zaboraviti da dijete ima visoku temperaturu, ali besana noć znači i to da vam više mozak nije u top formi. Lijekovi imaju dnevne doze koje se ne smiju prekoračiti, a ako završite kod liječnika, zanimati će ga i kako se kretala temperatura.

6. Obilno hidrirajte

Nemojte zaboraviti na unos tekućine! Voda, čaj, juha – čim više to bolje!

Eto, to je to. Želim vam što manje visokih temperatura, i što više zdravlja…

* Ovo su dobronamjerni savjeti mame koja ima iskustvo u skidanju jako visokih temperatura. Ako imate bilo kakve dvojbe ili pitanja – najbolje je pitati liječnika.