Porodiljni – najljepše i najteže vrijeme

It was the best of times, it was the worst of times… Slavni citat najbolji je način da se iskreno opiše kako izgleda život s malom bebom. Danas kad Lovro navršava šest mjeseci apsolutno potpisujem i ostatak tog slavnog Dikensovog odlomka.Zato, ako se nekad osjećate kao da samo želite vrištati ili pobjeći, tu sam, i ja isto…

Mrzim ljude koji neiskreno predstavljaju stvari. Općenito u životu. Zato prezirem i žene koje o porodiljnom pričaju kao o isključivo magičnom iskustvu, danima koji su samo poljubci, maženja, šetnje i eto, poneka neprospavana noć. “Jao, predivno nešto. Najbolje ikad. Uživala sam u svakom danu.”

Lažeš bajo, a nitko te ne želi prozvati jer ne želi bit #nemajka. Lažeš, kao što su druge mame lagale tebi. Lažeš, valjda jer misliš da se to od tebe očekuje. Ali netko nekad treba reći i istinu.

Porodiljni je prekrasno vrijeme na puno načina, ali svaki trenutak svakog dana nije magičan. Porodiljni je povremeno i pušiona.

Ajme meni, jel ona stvarno to napisala? O, da, jesam.

Pu-ši-ona.

Zato jer nisu sve maženja i poljubci, gledanje u male oči i ljubljenje malih stopala. Jer nisu sve lijepe slike za instagram i lagane šetnje. Porodiljni nije samo ljuljuškanje kolica na terasi dok ispijaš kavu na suncu. Da, to je jedan prekrasan dio tog iskustva. I ima tih krasnih djelova još jako, jako puno. Ali…

Porodiljni stvarne žene uključuje i manje lijepe stvari. Nekad se osjećaš kao Pale sam na svijetu. Kao da svi imaju uzbudljive živote, a tebi su dani i noći spojeni u neprekinuti niz hranjenja, mijenjanja pelena i uspavljivanja. I koliko god da imaš prijatelja, kad si na porodiljnom njihov tempo toliko je različit od tvog da se prije ili kasnije počneš osjećati izolirano.

Da, da, nekad se osjećaš kao da si u kućnom pritvoru. Eto na primjer, kad je vani -12 stupnjeva, a svuda hara milijun viroza pa si od 24 sata, cca 23 u svoja četiri zida. Ima i u tom danu čarobnih trenutaka, ali kad ih se naniže nekoliko kao za vrijeme ove polarne fronte…

Nekad se osjećaš neprivlačno. Jer ti se tijelo promijenilo.Jer dojenje je često teško, a ne lagano. Jer ti je nakon poroda ispalo kose u suludim količinama. Jer imaš puno manje vremena za svoje rituale. Jer odjeća u kojoj se super osjećaš nije baby-friendly. Ma iz tisuću razloga. I ne pomažu komentari drugih mama koje su eto skinule sve kile viška onog trena kad su iskoračile iz rodilišta i kojima je to sve otišlo ‘samo od sebe’ niti prijatelja kojima si baš slatka tako ‘mamasta’.

Nekad se osjećaš frustrirano do bola. Jer beba plače baš kad si sjela za stol ili ušla u wc. Jer je beba super aktivna kod presvlačenja baš onda kad je procurila smrdljiva krcata pelena. Jer imaš osjećaj da te nekad namjerno ‘zakuca’ baš kad ti treba pet minuta mira ili malo suradnje.

I tako, postoji čitav spektar osjećaja koji nisu samo duge i leptirići. I važno je to reći na glas. Ok je imati i loše dane i loše trenutke.

Pogotovo je važno znati to na početku, kad je toliko nepoznanica i brige u svakoj novoj mami. Nisi luda. Svima je nekad teško. Ali je magije puno više od ovih teških trenutaka, pa se mnoge mame žele sjećati samo tih trenutaka, a ove teške potisnu, zaborave ili ih ne spominju.

 

 

4 mala kućna trika za mame

Nikad neću osvojiti titulu kućanice godine. Srećom, nemam ni tih ambicija. Ali mislim da me moja sklonost traženju jednostavnih rješenja ipak dobro služi u životu i da sam neke stvari svladala putem. Ok, neke stvari sam naučila na greškama, ali nećemo sad o tome..

Uglavnom, mislim da je za svakog roditelja jako važno da si život maksimalno pojednostavi, a evo nakoliko jeftinih, malih trikova koji su meni pomogli u posljednjih nekoliko godina i za koje mislim da vrijedi investirati.

1. Noćne lampice s potenciometrom – Ako dojite bebu, vjerojatno se budite noću. Hahahahaha…šalim se. SIGURNO se budite noću. A kad se budite, ne želite jarko svjetlo u sobi. Ne govorim sad o tome da li vam smeta ili ne. Ne želite ga jer jarko svjetlo razbuđuje bebu i daje joj krivi dojam da je vrijeme za gugutanje i budnost. Ako i ne dojite već hranite formulom, u vrijeme dok beba jede noću, vrijedi isto pravilo – čim mirnije, tiše, sa što nježnijom rasvjetom. Postoje i neka znanstvena istraživanja da podupru ovakvo postupanje, ali vjerujte mi na riječ – lampica s potenciometrom je dobra investicija, i zbog slabog svjetla koje neće nikog razbuditi i zato jer možete po potrebi pojačati svjetlo bez da upalite luster.
2. Dobra podloga za puzanje – Kad beba prođe onaj početni nježni period prvih par mjeseci života i počne otkrivati svoje tijelo i ispitivati prostor oko sebe, najbolja stvar koju možete za nju napraviti je staviti je na pod. Tvrda podloga najbolja je za razvoj motorike! Naravno, dok su skroz mali nekako ih je neobično samo staviti na pod. Još ako je neka brižna baka blizu, takav potez tek nailazi na neodobravanje… Ihaj, tak malu bebu na pod?! Ali zato služe podlošci za puzanje – da bebama ne bi bilo hladno dok otkrivaju okretanje na bok, trbuh i razmišljaju o životu. Nemojte se zavaravati, taj podložak jednom kad stvarno propuzaju više nema veliku funciju jer su onda posvuda. Ali što je dobar podložak? Estetiku odredite sami, izbor je ogroman, ali funkcionalno odgovorno tvrdim da je dobar podložak samo onaj koji možete lako dići s poda i lako čistiti. Sve što dolazi u puno komada (npr. one popularne spužvaste puzzle) je teška katastrofa. Znam, jer sam imala tu tešku katastrofu doma. To ne znači da trebate investirati tisuću ili više kuna u Tatami. To sam znači da trebate malo potražiti po bespućima interneta. Za moj me podložak puno mama pitalo jer je ogroman i šareni se po mom instagram profilu (1,80 sa 2,00 metra) a koštao je samo 18 dolara na eBayu.
3. Štoklec – ne, ne radi se o nekom egzotičnom pomagalu. Hoklica, prenosiva stepenica, kako god to kod vas zvali..Znači, dobra, čvrsta, neklizajuća ‘stepenica’ je najbolje što možete kupiti za dijete koje je prohodalo i služit će vas godinama. Mi smo svoju kupili u Ikei. Koštala je 39,90 kuna.Da, nije tipfeler, stvarno je tako malo. Za tih 40 kuna dobili smo toliko vrijednosti da mi je to teško uopće i samoj sebi objasniti. Jakov će uskoro četiri godine, i visok je za svoju dob, ali još uvijek ju ponekad koristi. Sad si ju sam donese kad ju treba, ranije je stajala u kupaonici kako bi mogao samostalno prati ruke. To čudo ima nosivost 150 kilograma i čak ju i mi odrasli povremeno koristimo za mijenjanje žarulja. Izgleda isto kao i na dan kad smo je donjeli kući iz dućana i stvarno ne znam kako (i zašto) bi itko živio bez toga.
4. Mala vješalica – znate kako kad dođete u vrtić sve izgleda tako smiješno i slatko jer je prilagođeno klincima? Pa oni njihovi mali smiješni stolci, pa njihovi mali ormarići.. A gdje vi vješate kapute kad dođete doma? Može li vaše dijete tamo objesiti kaput bez pomoći? Ako je odgovor ne, sami ste sebe osudili da svaki put dodajete i vješate jaknu umjesto da dijete samo može to napraviti. Ne radi se tu o tome da je to teško ili da vam se ne da dodati djetetu jaknu. Radi se o tome da omogućite i potaknete samostalnost. Mala vješalica košta par kuna i možete ju doslovno ‘ušarafiti’ u zid ili postojeći garderobni ormar.

Eto, to su sitnice koje naš život čine lakšim. Ako imate neki dobar trik za dodati, javite, uvijek tražim način da mi bude lakše… Nemojte misliti da se radi o lijenosti. A ne, ne. Radi se o praktičnosti. Ni lift nisu izmislili ljudi koji su voljeli hodati po stepenicama.

Čari drugog djeteta

Da mogu birati imala bi drugo dijete prvi put. Onako, prije prvog. Znam, zvuči glupo, ali sigurno ima mama koje klimaju glavom. Imati dijete kad ga nemaš prilično je stresno. Imati dijete kad već imaš jedno, ni blizu toliko.

Otvoreno priznajem, bar meni, prvih nekoliko mjeseci s djetetom bilo je zastrašujuće. Divno, puno emocija, fizički naporno, ali često zastrašujuće. Sve što se dogodi, događa se prvi put, a iako si ti sve pročitala u nastojanju da se pripremiš i odradiš dobar posao, stalno osjećaš pritajeni stres. Nevjerojatno si posvećena detaljima. Sve znaš. Koliko često beba jede i kad otprilike. Koliko ima mokrih pelena. Koliko glasno podrigne. Koliko je točno bila duga i teška na posljednjem pregledu. Sve. Jer to je sad tvoj posao. Moraš sve znati, sad si mama.

I, ako si ljudsko biće, nekad ti je poprilično teško. Nekad te strah. Nekad si umorna. Nekad si usamljena. Nekad ti se jednostavno, onako ljudski, ne da opet probuditi u tri ujutro. Meni se barem nekad nije dalo.

Kad to prolaziš drugi put, dani su puno kraći, a ti si manje fokusirana. Bar ja. Teško se fokusirati na bebu kad tvoje starije dijete cijelo to vrijeme traži brigu, ljubav i ogromne količine pažnje. Koliko mokrih pelena? Ma dosta, sigurno dosta jer stariji je bar 5-6 puta skakao oko presvlačilice danas. Kad je zadnji put jelo? Pa, prema komentaru starijeg ‘kaj je braco opet gladan?’ rekla bi – nedavno.

Kad ne dojiš, ne premataš ili ne kupaš, onda se igraš, čitaš priče, kuhaš ili pereš nenormalne količine veša. Spremaš u vrtić ili odlaziš po starijeg ako nema nikakvih viroza u vrtiću. Ako ima onda fućkaš vrtić, nećeš riskirati… Šetnje više nisu besciljno lutanje jer idete do tobogana. Nema odmora. Nema onih trenutaka tihog gledanja bebe kako spava jer uglavnom netko drugi traži da gledaš njega. Osim ako se slučajno desi da zaspu u isto vrijeme ili mlađi zaspi na dulje razdoblje. Te rijetke, čarobne trenutke si zapravo toliko u čudu da nisi sigurna kaj sad. Leć? Otuširat se u miru? Čitat knjigu? Gledat neki film? Meni se obično desi dok razmišljam što bi točno da čarolija prođe..

Pa kak je onda lakše? Nisam ni ja sigurna. Ali puno je lakše.

Dani su zabavniji. Jer budimo realni, bebe su slatke, ali razgovori s njima su prilično jednosmjerni. Kad imaš starije dijete, imaš nekim razgovarati dok se brineš za manje. (Tko misli da s trogodišnjakom ne možeš voditi zabavan razgovor je sumanut. Trogodišnjaci su zabavniji od većine odraslih koje znam).

Što još? Pa, imaš manje vremena i energije za brigu. Okupati, počešljati, nahraniti i zabaviti još dva ljudska bića oduzima velike količine energije. Znaš ono kad imaš malu bebu pa noću nekad ne možeš zaspati jer slušaš svaki zvuk koji proizvede, a beba eto guguće u tri ujutro? Kad ti je to druga beba, sve su šanse da si toliko umorna da se budiš samo za hranjenja i 16 sekundi kasnije spavaš. Gugutao-ne gugutao. Bar je meni tako.

Kad je Jakov bio mali, navukla sam se na Candy Crush Sagu. Naime, iako je on super spavao po noći i budio se samo za hranjenja, ja nisam mogla zaspati nakon toga. Pa sam noćima visila na mobitelu i igrala igricu. Sad mi se desilo da ne mogu zaspati nakon hranjenja ukupno tri puta u ova skoro četiri mjeseca. Mislim da ne trebam ništa više reći.

Razlika je i u tome što znaš da dojenačko razdoblje ne traje vječno. Da će sve te neprospavane noći malo po malo postati prospavane. Da nećeš morati stalno gledati na sat u onim prilikama kad negdje odeš bez bebe (dojenje je kao produljena pupčana vrpca kaže moja prijateljica-i potpuno je u pravu). Da ćeš jednom, tamo negdje u budućnosti, možda popiti i koju čašu vina previše s prijateljima ili plesati cijelu noć.

I dok je sve to super, najvažnije – imaš starije dijete, hodajući dokaz da ti to možeš.  🙂

 

 

 

Kako njegovati bebin pupak

Ako postavite ovo pitanje doktoru ili medicinskoj sestri svatko će vam dati jednostavan odgovor. Pa gdje je onda zamka? U tome što će vam svatko dati svoju varijantu! Vjerojatno nema teme u području njege novorođenčadi koja je toliko nedefinirana kao njega pupka.

Upute za njegu se razlikuju i od bolnice do bolnice, pa će vam u jednom rodilištu reći da njegujete pupčani batrljak (kako oni to krasno zovu) na jedan način, a u drugom, udaljenom samo nekoliko kilometara zračne linije nešto drugo. Zašto? Nemam pojma. Da stvar bude još smješnija, i patronažne sestre funkcioniraju na isti način – svaka ima svoju teoriju o tome kako najučinkovitije njegovati pupak.

Ma to je pljuga

Moje mišljenje o tome nakon rođenja prvog djeteta i nakon što je njegov pupak bez ikakvih komplikacija otpao nekoliko dana nakon izlaska iz rodilišta – ‘koga briga’. Nitko s godinu dana nema taj ružni batrljak, pa je očito svejedno kako ga njeguješ. S drugim djetetom nisam više takvog mišljenja, već sam pomalo i ljuta na tu nedefiniranost. Zašto? Pa, zato jer se ovaj put stvar s pupkom zakomplicirala, i na kraju smo zbog njega morali hodočastiti u pedijatrijsku ambulantu.

Upute iz bolnice su bile – njegovali ili ne, otpast će – znači, držite na suhom i to je to. Patronažna je pak rekla – pošpricajte s Octeniseptom i stavite gazicu – i to je to. Odlučila sam slušati nju, i njegovati pupak Octeniseptom jer sam tako radila i s prvim djetetom i to je dalo super rezultat. Međutim, nakon 10-ak dana unatoč špricanju i mijenjanju gazica pupak nije pokazivao naznaku da će otpasti, a nakon 12 dana iz njega se počeo osjećati neugodan miris.

Alarm

Itekako sam svjesna opasnosti koje moguća infekcija predstavlja za bebu od dva tjedna pa sam patronažnu zamolila da dođe u roku odmah kad sam to primjetila. Nije bilo crvenila niti je područje bilo toplije nego okolna koža ali činjenica da mogu ‘namirisati’ pupak bila mi je sasvim dovoljna da znam da nešto nije kako treba. Patronažna je nakon pregleda utvrdila da će pupku trebati lapizacija, i sugerirala da odem pedijatrici što prije i odmah u njegu uvedem Tyrosur prašak. (Isti onaj kojim je na drugom kraju grada moja kuma, koja je rodila isti dan njegovala pupak od početka. Jer je njena patrnažna taj prašak dala kao ‘osnovnu njegu’).

Antibiotski prašak ili ne

Je li onda pogrešno njegovati samo Octeniseptom? Pa u našem slučaju očito je to zaključak, ali kako onda objasniti drugu prijateljicu koja je rodila isti dan u istoj bolnici (ne izmišljam, taj dan nam je stvarno bio nevjerojatan) i koja pupak nije njegovala ničim kao što su i sugerirali u bolnici, a otpao je bez ikakvog problema? Tko je tu lud?

I svi i nitko ja bih rekla,jer mi se čini da kod pupka najviše ovisi o tome kakav je stvarno taj batrljak (deblji ili ne) i na koji način je podvezan nakon poroda, pa samim tim i različiti pupci traže različitu njegu. I da, nakon ovog iskustva definitivno bih pupak od starta tretirala Tyrosurom od samog početka. A lapizacija?

Što je lapizacija

Pa, lapizacija je proces koji provodi medicinska sestra kako bi ubrzala proces zacjeljivanja na mjestu pupčane ranice, gdje je umjesto lijepo zaraslog pupka nastao granulom. Traje samo nekoliko minuta, za bebu je bezbolan, ali potrebno ga je ponoviti barem dva puta.

Zato ako vam kažu da pupak treba lapizirati ne brinite, zapravo će ga sestra našpricati Octeniseptom i pobrisati sterilnom gazom kao i vi kod kuće. Nakon toga će taknuti pupak srebrnim nitratom i sve dobro poprašiti Tyrosurom – i to je to. Osim činjenice da ćete dva (ili više) dana morati dolaziti doktoru s djetetom, lapizacija ne predstavlja nikakav problem.

Pa koga onda slušati?

Nemam pojma. Poslušajte one kojima najviše vjerujete, držite pupak na suhom (oko toga se barem svi slažu) i pratite što se događa. Ako vam se išta čini sumnjivo, tražite pomoć profesionalaca — dok imaju pupčane batrljke bebe su jako male, ne želite riskirati infekciju. I ne brinite, ako ništa drugo, znate da će to čudo brzo otpasti.

Moj porod na Sv Duhu (2016/2013)

Mali zatvorenik

Danas je točno četiri tjedna od kad sam rodila svog drugog sina (hvala još jednom svima na dobrim željama :* :*) i danas sam se ulovila napisati post o tome kako je sve prošlo. Nadam se da ću biti korisna svim trudnicama koje se spremaju na Sv Duh, ali i povući neke paralele između svoja dva poroda, u nadi da će nekome moje iskustvo biti korisno.

Kao što je iz naslova vidljivo, oba sina rodila sam na Sv Duhu, u razmaku od 3,5 godine. Dalo mi je to priliku da usporedim iskustvo, i moram reći da je moj osjećaj da ovih dana to rodilište pruža poprilično bolje iskustvo poroda nego prije tri godine. Duboko vjerujem da su tome doprinjele kampanje koje su provođene s ciljem podizanja svijesti o lošim iskustvima hrvatskih rodilja, kao i tragični događaji kojima smo svjedočili u nekim drugim rodilištima.

Bolje nego prije

Mislim da su osoblje u rađaonicama i na odjelima babinjača ti događaji natjerali da više pažnje posvećuju tome kako se odnose prema trudnicama i rodiljama. Možda sam u krivu, možda se radi samo o tome da sam ovaj put ‘naletjela’ na bolju ekipu, ali redom je svo bolničko osoblje bilo ljubaznije nego što sam ih se sjećala s prvog poroda.

Ne želim reći da je situacija bajkovita – neke stvari su se i pokvarile u posljednje tri godine. Na primjer, za rodilje bolnica više nema spavaćice, a i općenito se jako vidi da je rublje – posteljine, pelene, dječje benkice – u lošem stanju i da ga ima vrlo malo. Ali, osobni osjećaj mi je bio da se sestre i doktori prema rodiljama odnose s više takta i pažnje, što nije nevažno.

Što je još drugačije? Više ne briju žene pri prijemu pa dođite ‘uredne’ i više nema bolničkih spavaćica, pa u rađaonu svakako ponesite svoju.

Od drugih servisnih informacija? Ako vam dečko ili muž nije bio na tečaju ili ne želi biti na samom porodu, možete zamoliti sestre da ga uvedu kad već porod završi, a vi ste još u boksu, pa da provede s vama i bebom onih sat vremena prvog kontakta kožu na kožu. I dalje je ok piti vodu na porodu (čula sam nedavno da u Vinogradskoj to ne dozvoljavaju) ali ja sam popila tri boce tako da provjereno možete s bočicom u boks, a ako se osjećate slabo zamolite sestre i dobit ćete zaslađeni čaj da vas ‘digne’.

Inducirani porod

Moj porod ovaj put bio je induciran, jer sam prenjela termin tjedan dana, pa sam mogla usporediti prirodne trudove s prošlog poroda i inducirane trudove. I moram priznati, za razliku od mnogih iskustava koje sam čula, meni su inducirani trudovi bili bolji i lakši. Na prvom porodu, kad sam imala prirodne trudove, oni su mi se jako brzo spojili u jedan veliki trud i bilo mi je jako teško disati i nositi se s bolom.

Inducirani trudovi su mi bili pravilni i zapravo sam veliku većinu trudova mogla ‘prodisati’. To me zapravo iznenadilo jer sam čitajući večer prije o indukciji ostala u strahu od grozomornih ‘neprirodnih’ trudova. Svaka žena je naravno drugačija, ali ako vam zakažu indukciju, nemojte strepiti, to ne znači da će vam nužno biti teže nego što bi vam bilo s trudovima koje bi spontano dobili.

Epiduralna analgezija

Druga velika razlika između mojih poroda bila je i ta što sam ovaj put dobila epiduralnu. Znam, sad ste pomislile ‘pa normalno da su joj onda i trudovi bili super’, ali epiduralnu sam dobila 45 minuta prije samog poroda, a trudove sam imala tri sata prije toga, tako da stvarno i dalje stoji sve što sam rekla za trudove. Epiduralna je moram priznati, meni bila neočekivano iskustvo. Iako sam je htjela i na prvom porodu (tad ju nisam dobila) i iako sam čula sto stvari, zapravo, nisam znala što očekivati.

Svakako nisam mislila da ću morati na samom stolu za rađanje sjesti u turski sjed i da će mi usred trudova dvije doktorice pažljivo mjerkati gdje će me ubosti. Znala sam da se injekcija daje u leđa ali nekako sam mislila da je sam proces ‘bezazleniji’. Kad vam daju papir s rizicima i mogućim nuspojavama koji morate potpisati i kad vas namještaju za sam ubod, nekako sve djeluje više zastrašujuće nego što zvuči kad kolokvijalno spominjemo epiduralnu kao rješenje za bezbolni porod.

I da, kad smo kod toga, meni nije bio bezbolan ni s njom. Ne znam da li nije ‘primila’ do kraja ili je igrom slučaja sam izgon i guranje došlo u vrijeme kad bi mi dobro došla još jedna doza, ali ja sam porod itekako osjetila. Ipak, trebam reći da nemam pojma kako bi ga izdržala bez epiduralne.

Moj junak od 4.580 grama i 55 centimetara nije bio lak za rodit, zapeo je na ramenima, i općenito mogu samo biti zahvalna što sam imala sreće i dobru ekipu na porodu pa nam se ništa nije dogodilo i porod je prošao izvrsno i za njega (Apgar 10) i za mene (2 šava).

U bolnici smo ostali dan dulje zbog žutice, pa je Lovro bio na ‘sunčanju’, ali sve u svemu izašli smo s osmjehom. (Sestra na otpustu poručila mi je da se vidimo kad dođem po curicu, a ja njoj da se muž i ja ionako nismo mogli dogovoriti oko ženskog imena pa ne vjerujem da ćemo se više vidjeti).

To je otprilike to. Meni drugi porod nije bio lakši i ultrabrz kako mi je mama obećavala, ali mislim da je mnogo lakše sve nakon njega. Mnogo je manje straha, i mnogo više uživam u svojoj bebi. Eto, toliko za sad. Kad sljedeći put obojica budu ovako dugo spavali pišem o pupku i tome što se događa kad se situacija zakomplicira..

Termin je iza nas..a ja trudnaaaa

Eto, dosao i prošao termin, a ja sam i dalje trudna. Mozda najsnažniji osjećaj, u ovoj cijeloj buri (jer u posljednje vrijeme sam samo ogromna kugla emocija) je nesigurnost. Koliko će sad to trajati?! Sedam, deset dana? Dva? Termin je kao neka ciljna ravnina, od samog početka trudnoće. Do tamo treba dobacit, tamo daleko sve završava.

Kad prvi put saznaš da si trudna, taj cilj je tako daleko, često u drugoj kalendarskoj godini. Trebaju se smijeniti godišnja doba, treba preći tako mnogo nekih značajnih točki koje su na početku daleko. Zato dok se na prvom ultrazvuku pokaže ona točka kraj se čini..dalek, možds čak i upitan- tko zna što se sve može desiti putem. Pa malo odahneš kad prođu ona prva tri mjeseca za koje uvijek kažu da su najrizičniji. Pa još malo odahneš kad počneš osjećati svoju bebu da te lupka i dobro je. Pa s prolaskom mjeseci dobiješ i neku sigurnost da ste ok vas dvoje, eto malo po malo napredujete i rastete.

Polako prema cilju

Prolaze dani i mjeseci, i pregledi, i sve nekako ide tom datumu termina. Tom datumu koji se na početku činio neopisivo dalek. Pripremiš stvari, pripremiš sebe, oslobodiš se straha (više-manje, realno, strah je uvijek tu negdje) i onda dva tjedna prije, kad rizika više nema, pomisliš, pa, bilo bi ok i da sad završi. I svaki dan nekako to misliš, svi ti govore – sad bi moglo biti bilo koji dan. Ali i dalje se prema terminu odnosiš s nekim respektom, barem je meni tako – uvijek znas točno koliko dana je između tebe i termina.

Zato sam kad sam s Jakovom dobila trudove dva dana prije termina, bila skroz uzbuđena. Vidi, mrvu je uranio. I uvijek znam da je rođen dan prije termina, i da se trebao roditi 5.3., a ne dan ranije. Podsvjesno, i u ovoj trudnoći sam to nekako očekivala – ili će biti dan ranije ili dan kasnije, ali sigurno jako blizu termina.

…Ili ipak ne

Ali ovaj put, termin je došao, ja sam došla na pregled..i ista takva krupna i nespretna otišla kući, bez ikakve naznake da bi se nešto moglo skoro dogoditi. Već sam evo bila i na još jednom pregledu od tad i dalje nikakvih naznaka da će se nešto dogoditi. CTG je uredan, plodne vode ima, on je unutra očito sasvim sretan–ali kad će van? I sad odjednom strahujem oko toga koliko će točno kasnit. Ako kasni dva dana, mogao bi i deset?! Hoće li uopće ovaj porod krenuti sam od sebe ili će me morati inducirati? Odgovor nema nitko.

Doktori naravno, nemaju razloga požurivati stvar jer je sve ok, meni svi govore da se opustim, ali napetost je u zraku oko mene. Osjećam je i kod muža, i kod roditelja, i kod prijatelja koji konstantno zovu i šalju poruke. Sve zanima da li se nešto događa. A istina je da se ne događa apsolutno ništa. Osim što je taj termin uz koji smo se svi tako vezali došao i prošao, sve ostalo je kao što je bilo i prije tjedan i prije dva. Nema baš nikakvih vijesti. Ništa se ne događa, kao da je vrijeme stalo. I nitko, a najmanje ja, ne zna do kad će biti tako. Možda noćas rodim. Možda neću ni za četiri dana.

Najsmješnije od svega? Za par dana mi je rođendan. I ja sam kasnila na termin. Izgleda da je istina da se sve vraća… 🙂

Što spakirati u torbu za porod (i što ne)

 

Torba za rodilište je spremna, a bebač kad bude

 

Kad sam prvi put spremala torbu za rodilište, kao i većina žena, googlala sam. Probala sam prvo sa stranim portalima za mame, ali odustala sam plačući od smijeha. ‘Ponesite mali tranzistor i glazbu koju želite slušati, a ako volite mirisne svijeće, ponesite neku čiji vas miris posebno opušta kako bi vam je osoblje moglo upaliti u blizini vašeg kreveta’.

Nisam tada još nikad bila u rađaonici ali znala sam da medicinsko osoblje naših bolnica sigurno neće slušati moju glazbu niti paliti patchuli mirisne svijeće. Hahahahaha, i sad mi je smiješno kad to zamišljam. Iskreno, i plan poroda s kojim ćete upoznati sve uključene u proces meni zvuči kao čista znanstvena fantastika, ali možda ima žena koje stvarno dođu s tim papirom u bolnicu, i možda ima bolnica čije osoblje to poštuje?

Uglavnom, od stranih stranica sam odustala, pa sam se okrenula domaćima i našla popis, koji sam i sama slijedila pripremajući torbu za rodilište. Danas, kad sam trudna punih 37 tjedana, ponovno je došlo to vrijeme, i pripremila sam svoju torbu. Ovaj put, poučena iskustvom, radim to drugačije.

Dokumenti, voda i mobitel su jedine stvari koje idu samnom i u samu rađaonicu. Sve ostalo čeka u torbi, da bi mi bilo korisno nakon poroda.

Eto što sam spakirala u svoju torbu za rodilište:

Uz malo guranja sve stane..

1.  Pelene, vlažne maramice i krema za guzu (barem 20 komada pelena) – kad sam prvi put išla u rodilište ponjela sam nekoliko pelena i paket vlažnih maramica, kao, nek se nađe. Većina rodilišta, navodno, osigurava pelene za rođene bebe. Na kraju sam prvu noć morala posuditi pelene od cura s kojima sam dijelila sobu, i muža upućivati koliko da mi ih točno ponese od kuće, jer na Svetom Duhu bebama mame moraju osigurati pelene (ili je barem tako bilo prije tri godine). Uglavnom, od viška pelena glava ne boli, lagane su, pa što sad što zauzimaju puno mjesta. Ovaj put ponjeti ću ih dosta, pa čak i ako se politika u međuvremenu promijenila neće biti problema.
2. Ulošci Vir 80 (3 paketa) – tko je rodio, zna jako dobro za Vir 80. Svi ih imaju na svakom odjelu babinjača (koji grozan izraz) ikad. Vjerojatno postoje i neki drugi ulošci koji bi bili jednako dobri, ali na kraju, sve cure koje ja znam kupovale su Vir 80. Kao i pelene, ovi ulošci su lagani ali kao i pelene zauzimaju dosta mjesta u torbi, pa ako vam ne stanu, kupite zalihu pa spakirajte u vrećicu koju će vam muž, dečko ili tko vam već dolazi u bolnicu donjeti kad dođe u posjet. Možda ćete imati sreće pa vam ih neće trebati puno, ali računajte da će vam trebati.
3. Jednokratne gaćice (2 paketa) – toplo preporučam Jessa jednokratne gaćice. Kupiti ih možete u dm-u i otprilike izgledaju kao stvarne gaćice, a što je puuuuuuno važnije, osjećaj na koži je kao da imate stvarne, pamučne gaćice. Postoje i jednokratne gaćice koje drže druge drogerije i ljekarne, koje su izrađene od one mrežice kakva služi za držanje zavoja na mjestu. Razlika je nebo i zemlja. Kad sam prvi put išla roditi kupila sam Jessa gaćice ali (prilično naivno) samo jedan paket. Nakon dva dana muža sam zamolila da kupi još jedan paket jednokratnih gaćica negdje usput pa je on negdje usput kupio ovu drugu vrstu. Osjećala sam se kao buđola u njima. Naravno, vi svakako možete ponjeti i svoje pamučne gaćice, ali s obzirom na količinu krvarenja nakon poroda, vjerojatni ishod toga je da ćete na kraju baciti u smeće hrpu gaćica jer ih više nećete moći oprati (realno, u bolnici ih nećete moći ubaciti u pranje kad ih skinete). Za prvih par dana nakon poroda stvarno mi se čini najbolje da investirate u jednokratne, a onda kad dođete kući vidite što vam najviše odgovara pa mijenjajte ako vam je tako draže. Ja sam prva dva tjedna stalno nosila jednokratne.
4. Krema za bradavice – na tržištu ih mnogo, pa izaberite po tome što vam je cijenom prihvatljivo. Prvi put kad sam išla rađati kupila sam Avent kremu na preporuku šogorice i bila sam jako zadovoljna, tako da ću je kupiti i ovaj put. U svakom slučaju, ako nemate puno novca kupite jeftiniju kremu, ali nemojte ju ne kupiti. Početak dojenja zna biti težak i bolan proces. Olakšanje koje vam daje krema prilično je neprocjenjivo. Obavezno provjerite da li je krema takvog sastava da ju ne morate ispirati prije dojenja (iako su gotovo sve takve).
5. Blazinice za dojenje (par komada) – iskusne mame već znaju, ali za one koje se spremaju prvi put u rodilište – curenje mlijeka prvih, pa, dva do tri tjedna nakon poroda, a često i kasnije nije nužno nešto što možete kontrolirati. Pa ako ne želite na slici gdje ponosno vodite svoju bebu iz bolnice kući imati dvije mokre fleke na mjestima gdje su vam bradavice, trebat će vam blazinice. Ima ih raznih, većina je zapravo poput blazinica za skidanje šminke, a pojedine imaju gelove koji služe za njegu bradavica u sebi, što je super ako želite investirati u njih. Ako više vjerujete svojoj kremi za bradavice, radije nemojte kupovati i blazinice s premazom, jer ne možete znati kako te dvije različite tvari djeluju jedna na drugu.
6. Grudnjak za dojenje (1 komad) – slično kao i s blazinicama, ovaj grudnjak zapravo nosite za to kad ćete ići kući ili za rijetke prilike kad ćete prošetati bolničkim krugom. Iz mog iskustva, jako je teško kad vam tek nadolazi mlijeko nositi grudnjak za dojenje. Naotečeni limfni čvorovi u kombinaciji s teškim grudima znače da vas apsolutno sve žulja, pa i najmekši grudnjak. Oba seta cimerica koje sam imala u sobi nakon poroda zapravo su ispod spavaćica bile bez grudnjaka, kao i ja, i slagale su se da im je jako teško nositi grudnjak. Ako iz nekog razloga mislite da ćete vi ipak nositi grudnjak, svakako povećajte i broj grudnjaka koji pakirate i broj blazinica.
7. Osobna higijena (gel za tuširanje, pasta za zube i četkica, zubni konac, četka za kosu, gumice za kosu, balzam za usne, pribor za nokte i slično) – najlakši način da uštedite prostor je ponjeti putna, mala pakiranja ovih potrepština. Iako se možda čini glupo nositi vatene štapiće ili pak škarice za nokte i rašpicu, ako ih i inače često koristite, spakirajte si ih i u torbu.
8. Gumene japanke ili natikače, ručnik – željet ćete se otuširati, a realno, u tuš u kojem se tuširaju i drugi i za koji niste sigurne koliko je čist ne želite ući bose. Osim toga u toj kupaonici sigurno nema protukliznog tepiha, pa svakako želite neku obuću u kojoj možete i pod tuš i izvan njega.
9. Kućni ogrtač – ogrtač možete obući i ako idete u šetnju, neovisno o spavaćici koju imate ispod njega, zgodno dođe kad se tuširate, a ako je zima kad rađate poslužiti će i kao prekrivač. Meni je bio super za vrijeme kad smo prozračivale sobu, jer sam imala krevet do prozora, pa bi ušuškala bebu u njega da budem sigurna da mu za to vrijeme nije hladno.
10. Čaj za dojenje – instant čaj za dojenje bio je spasilac u mojoj kući kad se radilo o grčevima i uvijek ga svima preporučam. Nekim frendicama (odnosno njihovim bebama) je pomogao, nekima nije, ali ja u njega vjerujem. Zato pakiram jedan paket i u torbu za rodilište. U svakom slučaju ne može škoditi povećati unos tekućine, čak i ako ne pomaže u stvaranju mlijeka.
11. Nešto za prigristi – nekvarljive grickalice koje su zdrave dobro je imati u torbi. Možda rodite u takvo vrijeme da ćete doći u sobu taman kad je prošao ručak, a proveli ste sate u rađaoni. Bit ćete gladni. Krekeri, neki zdravi keksi ili nešto slično, super su izbor. Naravno, najbolje bi bilo voće, ali torbu pakirate puno prije nego idete u bolnicu, pa je realno da će vam prvi posjetitelji donjeti voće, a u torbu stavite nešto nekvarljivo. Ja sam se odlučila za čokoladne Elvita kekse jer su mi fini, a i zasitni.
12. Punjač za mobitel – željet ćete slikati svoju bebu, možda pročitati novine, možda otići na neku društvenu mrežu. Ako imate dva punjača, jedan stavite u torbu za rodilište.
13. Blokić i kemijska – kad sam prvi put rodila ispunjavala sam bolnički dnevnik dojenja i to je bilo to. Kasnije sam vidjela da mi je lakše pratiti koliko često beba jede tako da si pišem, pa ovaj put i u bolnicu idem s blokićem.

A što ne ponjeti? Naravno, sve ove stvari ovise o vama, i možda ćete na neku stvar s mog popisa frknuti nosom, a nešto drugo će vam biti super. Evo što sam prošli put ja ponjela, a ovaj put neću:

1. Spavaćicu – prvo, bilo mi je jako teško naći spavaćicu koja bi bila dovoljno otvorena da bi u njoj mogla dojiti, i tražila sam po cijelom gradu. Drugo, bila je stravično ružna kad sam je konačno našla. A onda se uprljala unutar dva sata od kad sam je obukla i na kraju sam opet cijelo vrijeme bila u bolničkim spavaćicama – tako da sam totalno bacila novac. Ovaj put zato neću kupovati spavaćicu. Inače ne spavam u njima nikad, pa mi sigurno neće biti korisna kasnije, u bolnici mi je bolje biti u njihovim spavaćicama (koliko god da loše izgledaju) jer njih kad se uprljaju mogu lako zamijeniti i dobiti čiste. Kupila sam jednu crnu tanku ljetnu haljinicu za dojenje i spakirati ću nju, da imam što obući ako ne budem željela biti u bolničkoj spavaćici.
2. Knjigu – volim čitati, i bilo mi je logično da ću u bolnici dok beba spava (a spavaju puno) čitati. Zaboravila sam da je to totalno netipična situacija, i da će mi koncentracija biti otprilike ravna nuli. Nisam uspjela pročitati ni jedno poglavlje jer nisam mogla pratiti radnju. Tako da, ovaj put knjige ostavljam doma.
3. Svoju i bebinu odjeću za izlazak iz bolnice – te krpice zauzmu mjesto u torbi, a jedino što će se dogoditi je da se zgužvaju. Kad dođe vrijeme za izlazak iz bolnice, muž će doći po mene i dijete i donjeti mi odjeću i za mene i za njega. Do tog trenutka ta roba će čekati u ormaru. Uostalom, teško je znati kakvo će biti vrijeme, pa onda te robe treba biti i više kako bi se moglo odlučiti na licu mjesta što točno obući – bilo bi previše za torbu.

Na kraju, ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno da osoba koja vam tu torbu treba donjeti u rodilište zna gdje je ona. I najbolji muškarci se znaju pogubiti kad im žene trebaju roditi. Moj muž nije mogao pronaći jedinu spakiranu torbu u jedinom ormaru koji smo tad imali u stanu, iako sam mu puuuuuuuno puta rekla gdje je. Smijao se kad je vidio da sam je ovaj put stavila u ćošak sobe i napisala na njoj da je za bolnicu, ali neka, bitno da on zna gdje je.

Ima li nešto što nisam napisala, a mislite da trebam ugurati u torbu?

 

 

 

Trudničko gniježđenje – na hrvatski način

Ako čitate strane portale namijenjene mamama onda jako dobro znate što je to, kako oni lijepo kažu, ‘nesting’. Kod nas riječ ne može biti ružnija kad se napiše, trudničko gniježđenje, božemesačuvaj! Ali lijepa ili ružna, riječ ima smisla. Eto, ja kao da sam posljednjih tjedana nestala s lica zemlje, ali nisam…samo se malo gnijezdim.

To ne znači da kao američke kolegice uređujem sobu za bebu i gledam dizajnerske ideje. Radim to kao većina hrvatskih budućih trudnica. Razlike su naravno ogromne. U Hrvatskoj, većina budućih mama priprema robicu koja je ostala od starijeg djeteta (ili pere robicu proslijeđenu od prijateljica i rodbine s malo većim bebama). Tako i ja.

Pa onda skupljanje kolica, onih jaje sjedalica za male bebe, i tako to – kako sve više ljudi oko mene ima klince primjećujem da postoji neki oblik folklora u tim pripremama. Mislim da u tome nema nikakve sramote, dapače, krasno je što još uvijek u našem (sve otuđenijem drutštvu) pred kraj trudnoće osjetite tu povezanost.

Svi se nekako slože da bi beba koja dolazi imala lakši početak. Netko će vam proslijediti knjigu o tome kako brinuti za dojenče, netko robicu, netko treći pitati će da li da vam kupi presvlačilicu ili kadicu za kupanje, četvrti će se pojaviti s jastukom za dojenje. Kod nas nema onih popisa po dućanima gdje se registrirate da kupite što djetetu treba, ali postoji neformalna mreža koja je tisuću puta čvršća i kvalitetnija. Djedovi, bake, obiteljski prijatelji, svi oni nekako pokušaju olakšati novopečenim roditeljima. Zato to naše hrvatsko gniježđnjenje izgleda manje glamurozno nego baby shower i slični američki običaji, ali meni je baš nekako drago.

I tako sam ja, uz pomoć obitelji i prijatelja, gotovo sve već odradila.Oprala sam i opeglala svu robicu (ponovno čekam dečka, tako da imam jaaaaaako puno stvari) i napravila popis stvari koje mi trebaju iz dm-a i apoteke. Torbu za bolnicu spremit ću ovih dana, imam još 5 tjedana do poroda pa mislim da bi bilo ok spremiti je, jednostavno zbog toga što je život nepredvidiv. Osim toga, i činjenice da čekam majstora za krečenje, zapravo sam spremna. Barem se tako osjećam.

3 razloga zašto su lijene mame super

Možda mislite da je ovo šala, ali jako sam ozbiljna. Najozbiljnija. Lijene mame su izvrsne mame, i nema razloga da se sramite ako ste jedna od njih. Mislite da pišem gluposti? Razmislite malo o ovome: mnoge velike prekretnice u ljudskoj povijesti dogodile su se upravo zahvaljujući lijenosti.

Na primjer, lift sigurno nije izmislio netko tko je volio hodati po stepenicama, već netko tko je bio lijen. Auto? Pa, nekako slutim da to isto nije bilo do nekoga tko se volio brinuti o svojim konjima i kočiji. Perilica suđa, perilica veša..sve je to do pametnih ali lijenih ljudi, koji su željeli kraći i lakši put.

Zato su i lijene mame super! Jer naša djeca zapravo imaju puno benefita od toga što smo lijene. Eto tri:

1. Djeca lijenih mama su samostalnija. Kakve to veze ima, pitate? Pa, na primjer, kako je moje dijete počelo samostalno jesti? Tako što imam dobru vešmašinu i bilo mi je draže (jer sam lijena) presvući ga nakon ručka nego da ga ja hranim do tko zna kad. Kako je naučio izuvati se i obuvati? Tako da mi se nije dalo vječno klečati i da to radim ja, pa sam radije petstoputa objasnila i pustila ga da proba sam. Kad je žedan, a ja radim nešto drugo, ja mu ne nosim vode. Zna gdje stoji štoklec, zna gdje je pipa. Naravno da mu dodam čašu vode ako sam u kuhinji, ali ne pada mi na pamet dizati svoje trudno dupe s kauča da bi ga posluživala.
2. Djeca lijenih mama su spretnija. Razmislite malo. Ako ste stalno trčali za njima dok su bili mali, sve su šanse da ste ih uspijeli spriječiti da se provlače, zavlače i penju posvuda. Lijena mama, koja je za to vrijeme sjedila na klupi i samo promatrala što se događa, vjerojatno to nije uspjela. Rezultat? Dijete je spretnije.
3. Djeca lijenih mama više pomažu po kući. Moje dijete pomaže prazniti perilicu, puniti vešmašinu, stavljati čisti veš u ormar, usisavati, skupljati igračke… Nije to zato što sam super posvećena tome da od njega napravim dobrog građanina, ukućanina i radnika. To je zato jer se meni ne da to raditi samoj. Možda to zvuči ružno, ali to je istina, i nemam je potrebu skrivati.

Eto. Razmislite malo o tome kad se sljedeći put budete osjećale krive jer ste napravile nešto što bi se moglo opisati kao lijeno. 🙂 🙂

Ima li uopće normalne trudničke odjeće?

Ova slika koju mi je poslala također trudna prijateljica najbolje svjedoči tome koliko je teško pronaći normalnu trudničku odjeću, čak i u Zagrebu, koji realno ima najbogatiju trgovačku odjeću. Ona je, kao i ja, nesretna kad krene u šoping.

Nevjerojatno mi je to, ali u većini šoping centara, trudničku robu drže ukupno dvije trgovine, a i to što drže je stvarno očajno. Ne samo da je ponuda modela nevjerojatno ograničena, tu su i neprilagođene veličine. Mislite da pretjerujem?

Moje iskustvo prošli vikend je bila čista frustracija. Tražila sam dvije stvari. Prva je bila banalna – donji dio trenirke, znači nešto mekano i udobno ali dovoljno ok da mogu u tome u trgovinu ili u šetnju na Bundek. Druga je stvar bila mrvu kompliciranija. Tražila sam i neku haljinu koju mogu obući na posao – znači nešto sasvim svakodnevno, što će izgledati ok u uredskom okruženju, a da se u tome osjećam udobno i lijepo.

Vratila sam se kući praznih ruku. Sve, ali sve trenirke koje sam probala bile su ili očajno nekvalitetne ili mrkva kroja. Ako je ikad ženi koja ima obline i stajao mrkva kroj, kad je trudna u njemu izgleda kao kit. A haljinice.. ajme. U jednom od dućana haljine koje sam gledala ja, gledale su i dvije zbunjene penzionerke koje nisu shvatile da se radi o trudničkoj robi. Ne mogu ih ni kriviti, sve je izgledalo primjerenije njima nego meni i mojoj 31 godini. Nisam htjela da me to što zajedno s njima gledam haljine smete u mom planu. Otišla sam i probati jednu haljinu koja mi je bila barem djelomično prihvatljiva, ali bila je krojena otprilike kao i vreća za brašno, i dodala mi je, bez ikakvog pretjerivanja, 20 kilograma.

Ok, rekoh sama sebi, ionak ovdje inače ne kupujem, možda da odem do drugog dućana. I da, tamo su haljine bile bolje. Na vješalici i u teoriji. Sve (ali sve) su bile duljine do pola bedra, otprilike 10 centimetara kraće nego što inače nosim. Svaka čast, neka slatka trudnica to sigurno može nositi i izgledati super. Meni ta duljina za ured nije ok, a i kad bi bila, ne bi mi bila ok s trenutno naotečenim batcima.

I tu dolazimo do problema s početka ove priče. Brojevi i krojevi koji se nude trudnicama smiješno su neprilagođeni činjenici da smo kad smo trudne krupnije nego inače i da većina žena ipak više ne rađa s 18 godina. Sve se svodi na par modela običnih pamučnih majici, haljinica koje su sve gotovo pa identičnog kroja i trenirke i traperice. Da, postoji nekoliko specijaliziranih dućana, ali iz mog iskustva, trudnička odjeća tamo je prilično…hm, koju riječ da upotrijebim? Lošeizgledajuća? Demode? Kičasta? A osim toga, i papreno skupa.

Na početku, pa čak i do prve polovice trudnoće to i nije problem. Kupite nešto malo šire, obučete neki malo veći broj ili rastezljiviju haljinu i sve izgleda ok. Ali čim dalje odmiče trudnoća, to je teže obući se i biti zgodna trudnica koja drži do sebe.

Sve u svemu, što nam preostaje? Kupovati preko interneta. Ili se praviti da nam je želja za lijepim izgledom nestala kako nam je narastao trbuh. I što onda trudnice najviše kupuju? Odjeću za bebu! Da, zato jer se veselimo i uzbuđene smo zbog naših mališana. Ali i zato jer baš i nemamo izbora.