Nema više olakih obećanja

U posljednje vrijeme događa mi se da me ugrize za dupe (nemojte mi zamjeriti na izrazu, ovaj mi se čini najtočniji) dobro pamćenje koje pokazuje moj sin. Ne znam od koga je naslijedio tu sposobnost, ja sam često u kategoriji zlatne ribice. Kažem i zaboravim u istih 30 sekundi, pogotovo kad se radi o stvarima koje nisu jako bitne. Kod njega, izgleda, to baš i neće prolaziti.

Ranije to nisam primjećivala, ali u zadnje vrijeme mi se stalno događa da me podsjeća na stvari koje sam potpuno smetnula s uma. Dođem s posla u ponedjeljak, na primjer, i on me pita jesam mu kupila baterije za autić. Koje sam rekla da ću kupit u subotu, i koje sam (naravno) potpuno zaboravila. Mislim si, ok, zapisat ću, sjetit ću se neki drugi dan. Utorak, još nisam ni lijevu nogu pridružila desnoj da uđem kroz vrata evo njega opet – ‘Mama, jesi kupila baterije?’.

Nije meni neobično što se on sjeti nečega, ali to da se sjeti nečega što nitko nije dva dana spomenuo mi je malo neobično.  Kako? Kako dijete od dvije i pol godine pamti bolje od mene koja imam 31 godinu?

Uglavnom, vrijeme je da si priznam da nema više onih starih ‘tako se djeca varaju’ shema. Nisam to puno koristila, ali nekad je dobro došlo. Na primjer, kad bi on smislio da baš silno želi nešto u dućanu, a ja bi mu rekla da ćemo se vratiti po to. Pa bi zaboravio za pet minuta. Ili kad bi baš silno htio ići u Bauhaus (opsjednut je Bauhausom, nikad nije bio, ali iz nekog razloga uvjeren je da je to njegovo mjesto iz snova) onda bi ja rekla da ćemo ići za vikend i onda bi zaboravio do srijede. Bome, to vrijeme je definitivno prošlo.

Sad se sjeća svega. Rekli smo da idemo u grad kad se probudi? Još ni oči nije do kraja otvorio, već si traži tenisice. Rekla sam da ću ispeći pizzu navečer? Ako smo upalili svjetlo, znači da je vrijeme da upalim i pećnicu, inače slijede brojna pitanja. Iako nekad malo umara to ‘sveznalaštvo’ moram priznati da mi je i malo cool.

Odjednom, sad tu je mali pregovarač. Mala, ali već promišljena osoba. Obećala si nešto? Drži se toga, mama. Tjera me da budem bolja. A to je valjda i najvažnije u roditeljstvu, da nas učine boljim ljudima.

Božićne besplatne bojanke!

Jedan od najpopularnijih postova, koji uvijek iznova klikćete na blogu, je onaj o besplatnim bojankama. Zbog toga sam uzela vremena i pronašla još besplatnih bojanki, ovaj put na temu Božića. Nadam se da će vašoj djeci i vama donjeti puno lijepih trenutaka!

Ljubitelji djedice koji nosi poklone, sjajnih kuglica i šarenih paketa s darovima, mogu zato zgrabiti bojice i krenuti u akciju! Prva stranica koju toplo preporučam je Coloring-book na kojoj uistinu možete naći brojne motive, od onih manje zahtjevnih za manje klince, do superdetaljnih jelki s kojima bi se poigrati mogli i odrasli.

Druga adresa na koju svakako možete svratiti je FreeFunChrismas gdje je izbor možda manji, ali ima čak i nekih religioznih bojanki, poput scene s tri kralja, što će neki od vas sigurno cijeniti.

Ako i dalje niste našli nešto što bi vam se baš svidjelo, svratite još i  OVDJE i pogledajte sviđa li vam se što. A ako tražite nešto za veće, umjetnički nadarene klince koji će frknuti nosom na ‘obične’ bojanke, možete isprintati nekoliko probnih stranica iz knjige koju je pripremio Crative Heaven.

Za one koji su možda propustili prošli post o bojankama, a zanima vas, pronađite ga OVDJE.

Mudri tate, bedaste mame

Posljednjih dana razmišljam o tome kako su muškarci puno mudriji od žena. Način na koji si organiziraju život je toliko…promišljeniji, u nedostatku bolje riječi. Ma sto posto znate na što mislim. Tko god ima muško doma zna na što mislim.

Evo banalni primjer. Moj muž je prošli tjedan bio na godišnjem. Neobičan tjedan za godišnji, vjerojatno ste pomislili. Možda je imao planove? Ma ne, nije imao planove. Njegov plan je bio da se odmori. Šetao je s Jakovom, šutirali su lišće, igrali nogomet, spavali po četiri sata u popodnevu i općenito uživali. Kaže on meni, pa možeš i ti tako na godišnji.

Možda je u pravu. Mogla bih, ali ja to ne znam. Jer sam bedasto žensko. Da sam ja bila na njegovom mjestu prošli tjedan, tisuću sam posto sigurna u nekoliko stvari. Prvo, barem četiri od pet dana bi kuhala sva tri obroka (jer sam doma pa je logično). Drugo, sigurno bi očistila sve ono u stanu što ne stignem inače (jer, eto lijep je dan za čiste prozore, a ja imam vremena).Treće, sigurno bi u pet dana odlučila napraviti barem jedan veći ‘projekt’, na primjer, počistiti ostavu (jer kad ću ako neću sad, doma sam). Neću dalje u nabrajanje jer mislim da smo utvrdili u čemu je problem.

Dok mom mužu, pametnom kakav je, ništa od toga nije palo na pamet. On je opušteno proveo pet dana s našim djetetom, uživajući u svakom trenutku. Kad sam svojim kolegicama na poslu prepričavala što radi, sve smo umirale od smijeha. Svima nam je životni uzor biti kao on. Sve mislimo da je mudar. Vidi njega on spava popodne i na je godišnjem u neko suludo doba godine! Tako treba!

Ali niti jedna od nas to ne radi. Jer mi smo žene, mi moramo moći sve. Naša djeca trebaju biti sretna, kuće čiste, ručkovi vrhunski, posao savršeno odrađen, muškarci zadovoljeni, kosa i nokti uređeni, ma sve! Dok oni uživaju u životu, mi smo bedaste. Eto, tako. To ja mislim.

Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da će se išta značajno promjeniti. Ne mogu si pomoći. Zato sam danas uzela godišnji par dana prije Božića,  pa sve do iza Nove godine. Mislim da ću peći kolače i raditi francusku salatu na svom godišnjem. Jer sam bedasta žena. Nije me sram. Samo želim reći da mi se njihov način čini dosta mudriji.