Ravnoteža poslovnog i privatnog ili zašto (opet) nisam oprala prozore

Postoji mit o savršenoj ženi. Ona je lijepa, uspješna žena koja uvijek nalazi vremena za svog muškarca, i nekako usput smisli kreativnu ideju kako provesti vrijeme sa svojom djecom nakon što zajednički pojedu fenomenalno zdrav ručak koji im je skuhala. Sve mi znamo da ona ne postoji.

Ipak, često ulovim i sebe i svoje prijateljice u razgovorima koji idu nekako baš u tom smjeru. Krivimo same sebe jer ne stignemo kuhati koliko bi htjele, ili se osjećamo loše jer nemamo dovoljno vremena za svoje muževe, ili se opravdavamo jer su nam stanovi neuredni. Jer nekako mislimo da bi morale stići sve – to se od nas očekuje. Koliko god racionalno znamo da je nemoguće izgledati kao supermodel, raditi i biti savršena žena i majka, opet nekako pokušavamo poloviti sve konce i u svaku kućicu na svom predugom popisu upisati plus.

Ako radimo – onda vječno osjećamo krivicu jer nismo dovoljno kod kuće. Ako smo pak kod kuće (bilo na porodiljnom ili trajno) vječno osjećamo potrebu da budemo savršene majke i kućanice u svakoj sekundi svakog dana – jer to se valjda od nas očekuje?

Prošli tjedan ulovila sam se kako pred sebe stavljam baš takavu suludo visoku letvicu – jednu od onih koje ni Blanka Vlašić ne bi preskočila, i kako se osjećam loše što nisam uspjela. Ulovila sam se, i onda sam poslala sve k vragu.

Bio je petak, i projekt kojim sam se bavila na poslu bio je toliko ogroman i zahtjevan da mi je teško to uopće opisati bez da odem u prevelike detalje. Osjećala sam se da s kolegicama u najmanju ruku pomičem planine. Danima sam se trudila držati sve konce u rukama, i nisam baš puno spavala noć prije, kao vjerojatno ni one. Na kraju, uspjele smo, i osjećaj je bio izvrstan – postignuće, zajedništvo – dobro odrađeni posao na koji možemo biti ponosne.

Uglavnom, osjećala sam se sjajno – dok nisam shvatila da je već pola 4, a da mi još nismo ni u Zagrebu. To je značilo da definitivno neću stići na vrtićku priredbu koja počinje u 4. Odjednom sam se osjećala kao najgora mama na svijetu. Inače radim do pola 5, ali bi (da sam na radnom mjestu) mogla zamoliti da me puste kući ranije – ovako jednostavno nije bilo fizički izvedivo, pomogla bi mi jedino teleportacija.  Iako sam od početka tjedna znala da je vrlo izgledno da neću stići, iako sam znala da tu nema pomoći, iako sam znala da se ljubav ne mjeri vrtićkim priredbama – odjednom sam se osjećala grozno.

Tužna istina života je da uvijek morate nešto žrtvovati da bi imali nešto drugo. Nekad je to vrtićka priredba zbog poslovnih obaveza. Nekad je to izgled zbog male bebe. Nekad je to obiteljsko vrijeme zbog materijalne sigurnosti. Nekad je to čista kuća zbog sretnih ukućana. Previše nas bombardiraju slikama megauspješnih, prekrasnih mama, i navode da mislimo da možemo sve.

Zato jer se stalno podsjećam na to da ne mogu stići sve, prolazi još jedan vikend i ja i dalje nisam oprala prozore. Jučer sam bila zauzeta igranjem nogometa i kuhanjem, danas smo odlučili dijete povesti na neki mini-izlet. Odlučila sam birati bitke, i čuvati svoj unutarnji mir. Priznajem – sebi i vama – ne mogu sve. Nastojim se uvjeriti da to nije smak svijeta.

Kako se riješiti dude?

Nije dobra za zube. Ne volim je vidjet kod veće djece. Malo mi je sad i fuj. Kako da je se riješim? U posljednje vrijeme anketiram sve mame koje znam da vidim kako su one riješile problem. Mogu vam reći, nisam baš čula puno nježnih varijanti – uglavnom se svode na laži i obmane.

Zapravo, primjećujem dva velika trenda – prvi je ‘neka nestane, odradit ćemo tugu i bol kasnije’, a drugi je ‘učini je neprihvatljivom’.

U prvoj kategoriji su svi oni kojima  su dude ‘slučajno’ ostale kod kuće kad se išlo na put ili su uspjeli djecu nagovoriti da ih bace. Nekima su u trenutku djetinje naivnosti dude otišle u wc školjku, pa je kasnije bilo suza (ali je stvar bila gotova). Neke su letjele u kontejnere. Neke u more ribicama. Uglavnom, koliko sam ulovila iz priča, dva tri dana suza i žaljenja i stvar je riješena. Samo je potrebno da roditelji budu čvrsti. Meni zvuči malo okrutno.

Druga, još okrutnija varijanta su svi oni zapapri/ubaci u vodu od feferona roditelji. Mislim da je ovih manje, ali znam da je moja mama tako rješavala problem dok smo bili mali.

Pričam tako s mamama i nikako ne mogu odlučiti što da napravim. Uvijek volim nježna rješenja, volim da stvari dođu prirodno, ali Jakov je sad prešao drugu godinu, i sad me već strah da će pokvariti zube. Dodatno me muči to što njegova ovisnost o dudama kao da je sve gora. Dok nije krenuo u jaslice duda je bila samo i isključivo kraj kreveta. Malo bi je ‘podudao’ prije spavanja i to je bilo to. Onda je (s godinu i pol) krenuo u vrtić i počeo više tražiti i dudu i dekicu, što sam pripisivala fazi prilagodbe. Sad je već prošlo skoro devet mjeseci i stvari se ne mijenjaju na bolje, pa teorija s prilagodbom i ne drži vodu.

Počinjem misliti da nema više vremena za nježnosti. Prije mjesec dana počeo je hodati s jednom dudom u ustima, dok drugu drži kraj nosa. Pomračilo mi se kad sam prvi put to vidjela – kao da postaje sve gore. E, sad, istina je da smo vrlo nedavno odbacili pelene i da možda nije pravi trenutak za još promjena. Ali – čak i ako ne krenemo u obračun s dudama odmah, važno je da pronađemo rješenje. Dakle, pomažite – kako ste se vi oslobodile dude?

Nakon umornog vikenda dolazi umorni ponedjeljak

Prošlo je više od 12 sati od posljednje visoke temperature, pa mislim da je vikend virus prošao. Osjećam samo dvije stvari – snažno olakšanje i snažan umor. Tko će i kako sutra ići na posao? Mislim da nema mame koja nije upoznala ‘umorni vikend’, a moj je bio baš takav.

Da ironija bude veća, petak je bio moj slobodni dan. Imala sam lude planove za petak, o tome kako ću nakon što ostavim malog u vrtiću otići kod frizera, popiti sama kavu na terasi nekog kafića i onda besciljno lutati nekim šoping centrom. Možda čak kupiti nešto što mi ne treba? Znam, nije pretjerano ambiciozno, ali znate i same – nekad nam treba samo malo sitnih, glupih radosti slobodnog vremena.

Nakon što je Jakov u četvrtak navečer dobio tempeaturu svi moji planovi pali su u vodu. Petak ujutro smo proveli kod doktora, a ostatak onoga što je trebao biti moj produženi vikend se pretvorio u nespavanje, kupanje vrućeg i nervoznog djeteta i razmišljanje o tome koliko je vremena prošlo od posljednje doze lijeka i kad mu smijemo dat sljedeću. U noćima s četvrtka na petak i s petka na subotu spavala sam ukupno četiri sata, i toliko se ‘nasekirala’ da stvarno mislim da bi i na sudu prošla pod osobu smanjene uračunjljivosti. Danas sam mrvu bolje, što možete vidjeti i po tome što sam uspješno napisala riječ ‘uračunjljivost’. Ili bar mislim da jesam 🙂

Ipak, koliko god se kao, osjećam bolje, i dalje se osjećam kao da me pregazio vlak. Mislim da bi mi trebao još cijeli jedan vikend da dođem sebi. Sutra će biti umorni ponedjeljak, ali moram priznati, kad god pomislim da je to loše – brzo se ispravim. Bolje da sam ja umorna na poslu, nego da je on još uvijek bolestan. Sve je dobro, dok je on zdrav.

Mrzim temperaturu

Kraj dana, i početak temperature. On sad spava, a ja pišem post, jer meni noćas nema sna. Od kad smo završili na hitnoj s febrilnim konvulzijama, svaka, i najmanja temperatura je za mene strašna.

Nije uvijek bilo tako. Prve temperature došle su kad je već bio veći i moram priznati da ih se nisam previše bojala. Kupanje, lijekovi ako bi baš bile visoke, i  više tekućine. Malo bi lošije spavali svi zajedno i to je to. Kao dijete ja sam uvijek imala izuzetno visoke temperature, pa mi visoka temperatura nikad nije zvučala pretjerano strašno. Moja mama i danas zna reć da sam ili bila zdrava ili ‘kurila’ 40. Čak ni kao odrasla osoba ne pamtim da sam više od tri puta imala 37 i ‘sitno’, uglavnom su to bile, onako, impresivne visine.

Sva literatura potvrđivala je da sam u pravu- temperatura sama po sebi nije opasna, osim u onim jako rijetkim slučajevima, kad izazove febrilne konvulzije. Nisam sklona pesimizmu, nikad nisam čula da smo u obitelji imali neki slučaj febrilnih konvulzija i nisam puno razbijala glavu da bi nam se mogle dogoditi. Ali – dogodile su nam se.I bile su milijun puta strašnije nego što zvuče u knjigama.

Još i danas kad se prisjećam te večeri nekako mi je teško udahnuti. Imam fizičku reakciju na to sjećanje. Zapravo, ne znam gdje sam našla snage i prisebnosti da kažem mužu da nazove hitnu i kaže im da dijete ima febrilne konvulzije. Živo se sjećam kako je napadaj izgledao i neopisive količine straha koja me poklopila kao val, pod kojim se ne da disati. U jednom trenutku prošlo mi je kroz glavu da će mi dijete umrijeti na rukama.

Kasnije kad sam pričala s neurologinjom na odjelu pedijatrije gdje smo primljeni, utješilo me što je rekla da bi se i ona bojala da je njeno dijete u pitanju, a ona dobro poznaje to stanje i zna da u velikoj većini slučajeva nije opasno.

‘Jednostavno, febrilne konvulzije izgledaju zastrašujuće. Normalno je bojati se – činjenica je da više nikad nećete isto gledati na temperaturu. Samo je skidajte i nastojte razmišljati pozitivno – febrilne konvulzije ne moraju se nikad ponoviti.’

Divna žena bila je potpuno u pravu. Od tad je prošlo više od pola godine, i sigurno pet ili šest temperatura. Ne znam točno. Ali znam da niti jednu od tih noći nisam oka sklopila. Ispraksirala sam se u mjerenju temperature dok spava i nemam milosti u buđenju i kupanju ako je temperatura porasla. Nemam oklijevanja je li rano dati lijek. Bojim se i toga se ne sramim.

Sad idem dragom malom spavaču opet opipati čelo. Nisam evo već pola sata.

Mali koraci, najdraži koraci

Ovaj vikend je bio sjajan. Bilo je lijepo vrijeme, koje smo u mojoj obitelji iskoristili na najbolji mogući način – bili smo u prirodi. Svi smo zdravi, veseli, osunčani i odmorni dočekali ponedjeljak. Mali je naučio sam obuti papuče. Ma ne može biti bolje!

Ono što me jako razveselilo u nedjelju popodne je to što je blog stranica na Facebooku skoro dosegla tisuću fanova. S veseljem sam radila kolaž i čekala onih zadnjih nekoliko lajkova. Divno je to iznenađenje, baš onako – trešnja na šlag super vikenda. Zaključila sam da je to nekako i povezano – on je napravio mali korak na putu da se samostalno može obući – sad barem zna obuti papuče. S druge strane, ovaj moj blog je napravio mali korak na putu da postane pravi pravcati, veliki i odrasli blog. I ja i on idemo malim koracima, ali super se zabavljamo putem!

Uglavnom, nakon početnog veselja zbog prekretnice, prvi instinkt mi je odmah bio da nešto podijelim, da vas nagradim za podršku i razveselim. A fućkaš ženu koja se ne vodi svojim instinktima! Kako ću uskoro imati i jedno veće darivanje koje će pratiti gostovanje moje sljedeće gošće rubrike Cool dosta sam razmišljala što da podijelim ovaj put.

Uglavnom, ponovno sam odlučila za jednu super slikovnicu, koju smo mi nabavili nakon što ju je jedna čitateljica predložila u prošlom darivanju. Radi se o slikovnici Najotmjeniji div u gradu (još jednom hvala Tamici na preporuci!) koja je nas oduševila. Uglavnom, ako želite za nekog klinca osvojiti ovu super slikovnicu, sve što trebate je dati svoj prijedlog – što bi voljeli čitati na ovom blogu? Ima li neka tema koja vas posebno zanima?

Komentare možete ostavljati ovdje, na Facebooku, kako god vam je drago ili lakše. Nagradna igra traje do 18.5. u podne! Svakako sudjelujte, bit će mi drago čuti vaše prijedloge i želje.

Naš život bez TV-a

Znam, zvuči vrlo dramatično. Život bez TV-a? Bez filmova i serija i vijesti i…svega? Ma to zapravo nije toliko dramatično i može vam podosta otvoriti oči i poboljšati obiteljske odnose. Meni je eksperiment koji sam mislila provoditi tjedan dana prešao u rutinu i zapravo sad mislim da sam trebala izbaciti TV iz našeg života puno ranije.

Naravno kad kažem ‘našeg’ života mislim na naš život s djetetom. Naš život kad on zaspi itekako i dalje ima TV. Ne mogu ni zamisliti živjeti bez TV-a. Previše ga volim. Dozvolite mi da pojasnim prije nego zaključite da sam potpuno luda i nedosljedna.

Radi se o tome da sam prestala paliti TV radnim danom.  Isključen je sve dok Jakov ne zaspi. Kako on ide u vrtić, i nakon toga je otprilike sat vremena sa bakom i djedom dok ja ne dođem (tamo ne gleda tv), sada on većinu radnih dana ne gleda TV uopće. Međutim, moja motivacija nije imala veze sa smanjenjem vremena koje on provodi pred ekranom – nego sa smanjenjem vremena koje ja provodim pred ekranom.

Jakov uopće nije dijete koje voli gledati televiziju. Rijetko mu na dulje od minute ekran privuče pažnju, i tek smo nedavno otkrili crtić. Namjerno kažem u jednini jer gleda jedino Pokoyo, i to maksimalno dvije epizode na dan. Dakle, jasno vam je, nije u njemu problem, problem je u meni.

Dođem s posla i krenem od kao uragan – pokupim čarape, sklonim ruksak, igram se s njim, zajedno praznimo perilicu,  kuham večeru, kupam ga, pa usput napunim  vešmašinu… Tipično za svaku mamu na svijetu – možda je neki korak drugačiji, ali znate o čemu pričam.

Problem je bio u tome što sam uz sve to ja pokušavala i gledati televiziju. Zapravo, upalila bih je, pa bi mi svako toliko nešto odvuklo pozornost i pogled na ekran. To je zaostala navika iz života prije djeteta – brzo nakon dolaska doma upalim televiziju i ona je nekako pozadina svega. Tu je, radi, čak i kad je ne gledaš. Pa kad te nešto zainteresira, onda pogledaš što je uopće na tom programu na koji si stavio.

U međuvremenu, život se promijenio i sad imam dijete od dvije godine, a navike su ostale. Zato nam je najgore vrijeme bilo od 18:30 na dalje. Kombinacija djeteta pred spavanje i mame koja ‘samo’ želi pogledati dnevnike na sve tri televizije je izazivala puno nervoze. Jedan dan me zgromila tužna istina – od ponedjeljaka do petka s njim provodim jako malo vremena, i unutar tih nekoliko sati imamo divnih trenutaka, ali gotovo svaki dan se nekako oko Dnevnika Nove TV unervozim i u vrijeme kad on treba u krevet znam biti napeta k’o puška. Rastužilo me to. Znala sam da me na kraju smiri večernja rutina, i dok pročitam drugu slikovnicu sam ok, ali počela sam razmišljati o uzroku. U čemu je problem?

Shvatila sam, u TV-u. Odvlači mi pozornost. Stalno. Posljedica je jednostavna – moje dijete se bori za pažnju, pa postaje glasnije. U trenu kad je meni nešto na TV-u najzanimljivije i kad se ja pokušavam fokusirati na to da čujem reportažu, on postaje još glasniji, pa ja postajem nervozna, pa je onda on još uporniji – uglavnom, začarani krug.

Kad sam to jednom osvijestila, počela sam sličnu situaciju primjećivati i kod drugih roditelja. Klinci se igraju, a roditelji pokušavaju čuti nešto na tv-u. Pa onda roditelji malo pojačaju, ali, kao u inat, klinci su još glasniji. Sigurno znate o čemu govorim.

Probala sam jednu večer ne upaliti TV da vidim kako će mi biti. Neću lagati, malo mi je falilo da zaboravim na taj koncept, svrbio me prst da upalim na Dnevnik. Pobijedila sam taj nagon samo zato jer nam je bilo toliko lijepo pričati i igrati se da sam odlučila izdržati.

Jedna večer pretvorila se u pet, i sad su već prošli mjeseci bez televizora u ‘našem’ životu. Muž mi radi u smjenama i kad je navečer kod kuće nekad prekrši pravilo, ali u većini slučajeva i on se drži principa. Nekako smo prisutniji dok TV ne radi. Ne mogu vam riječima opisati koliko imam osjećaj da su se naše večeri proljepšale odkako nema te stalne pozadine TV-a. Kao da je neki mir ušao u stan.

Toplo preporučam svima da probaju, barem na nekoliko dana. Znam da je to teško, pogotovo s većom djecom koja traže TV, ali probajte. Uostalom, ako vam se ne svidi, daljenski je uvijek tu negdje.

Besplatne bojanke

Nikad više ne morate trošiti novac na bojanke! Ako imate printer ili kopiraonu u blizini,u ovom postu možete pronaći sve što vam treba da bi vas vaši mali umjetnici obožavali.

Svi već znamo da je internet nevjerojatno mjesto za mame. Zato želim onima koje možda nisu otkrile neke male dragulje na njih ukazati, jer predivna je stvar što u 21.stoljeću naša djeca više nisu ograničena našom maštom, već mogu profitirati i od tuđe. Uvijek me iznova oduševljava koliko genijalnih ideja je na internetu dostupno potpuno besplatno, i koliko nam život može pojednostavniti netko koga nikad nećemo upoznati. U ovu kategoriju definitivno ulaze ljudi koji negdje tamo rade šablone za bojanje i stavljaju ih na internet, da bi tuđa djeca mogla bojati.

Od kad sam prvi put naletjela na njih oduševile su me, jer stvarno je moguće isprintati čudesne bojanke, uz gotovo nikakav trošak. Tisuću je razloga zašto su ove stranice bolje od kupovnih bojanki- bogatstvo ponude, cijena, praktičnost…

Poznavajući klince, ne bi preporučila da im pokažete koliki izbor zapravo imaju, jer ćete inače na pola printanja jedne slike već slušati ‘Ali ja bi ipak onu druguuu’. Osim tog savjeta, jedini drugi koji imam je da koristite malo deblji papir, pogotovo ako printate bojanke za mlađu djecu.

Besplatne bojanke možete skinuti na jako mnogo mjesta. Naravno, nisu sve slike jednako lijepe na svim stranicama, i neke nude manji, a neke veći izbor. Meni možda najbolja je Dino Kids. S ovog mjesta možete isprintati nebrojene stranice za bojanje. Sve je vrlo logično podijeljeno u kategorije, pa ima cijelu sekciju posvećenu Disney crtićima, Looney Toonsima, Barbie… A sve te stranice podijeljene su opet po kategorijama pa možete naći ‘šablone’ čak i za Barbie sirene. I, da, prije nego se i zapitate sve vi mame djevojčica – ima i famozne Else. Točnije, ima 57 različitih crteža iz Ledenog kraljevstva koje možete isprintati, a i ova koju sam ja zalijepila upravo je s te stranice.

Na stranici nazvanoj (ne baš kreativno) Printable colouring pages vodili su se drugom logikom pa su printeve podijelili u dvije kategorije – za dečke i za cure. Mame koje traže muške bojanke tu imaju cijeli zlatni rudnik, od Boba graditelja do Nindža kornjača, Action mana, Spider mana pa do klasika – Super Maria. Ono što na ove dvije stranice možda i nije najkvalitetnije riješeno su bojanke životinja, ali njih možete naći na Hello kids.

Zapavo, daleko najbolje bojanke životinja koje sam ja pronašla su na Kids National Geographic ali one baš i nisu za malu djecu. Ove životinje fenomenalno su nacrtane, ali prije su za školarce nego za vrtićare. Ipak, stranica je toliko nevjerojatna da ju nisam mogla ne spomenuti kad već pišem o ovoj temi.

I to je to – klik na link, još dva klika dok pronađete što želite i klik na ‘print’. Toliko je jednostavno doći do super besplatne bojanke. Kažem besplatne, jer jedini trošak koji imate je printanje, a to je stvarno zanemarivo mali trošak, čak i ako printate u kopiraoni.

Nadam se da vam je ovaj post bio koristan. Ako pak imate neki svoji izvor za bojanke koji želite preporučiti drugima, svakako ga spomenite u komentarima!