Ima li uopće normalne trudničke odjeće?

Ova slika koju mi je poslala također trudna prijateljica najbolje svjedoči tome koliko je teško pronaći normalnu trudničku odjeću, čak i u Zagrebu, koji realno ima najbogatiju trgovačku odjeću. Ona je, kao i ja, nesretna kad krene u šoping.

Nevjerojatno mi je to, ali u većini šoping centara, trudničku robu drže ukupno dvije trgovine, a i to što drže je stvarno očajno. Ne samo da je ponuda modela nevjerojatno ograničena, tu su i neprilagođene veličine. Mislite da pretjerujem?

Moje iskustvo prošli vikend je bila čista frustracija. Tražila sam dvije stvari. Prva je bila banalna – donji dio trenirke, znači nešto mekano i udobno ali dovoljno ok da mogu u tome u trgovinu ili u šetnju na Bundek. Druga je stvar bila mrvu kompliciranija. Tražila sam i neku haljinu koju mogu obući na posao – znači nešto sasvim svakodnevno, što će izgledati ok u uredskom okruženju, a da se u tome osjećam udobno i lijepo.

Vratila sam se kući praznih ruku. Sve, ali sve trenirke koje sam probala bile su ili očajno nekvalitetne ili mrkva kroja. Ako je ikad ženi koja ima obline i stajao mrkva kroj, kad je trudna u njemu izgleda kao kit. A haljinice.. ajme. U jednom od dućana haljine koje sam gledala ja, gledale su i dvije zbunjene penzionerke koje nisu shvatile da se radi o trudničkoj robi. Ne mogu ih ni kriviti, sve je izgledalo primjerenije njima nego meni i mojoj 31 godini. Nisam htjela da me to što zajedno s njima gledam haljine smete u mom planu. Otišla sam i probati jednu haljinu koja mi je bila barem djelomično prihvatljiva, ali bila je krojena otprilike kao i vreća za brašno, i dodala mi je, bez ikakvog pretjerivanja, 20 kilograma.

Ok, rekoh sama sebi, ionak ovdje inače ne kupujem, možda da odem do drugog dućana. I da, tamo su haljine bile bolje. Na vješalici i u teoriji. Sve (ali sve) su bile duljine do pola bedra, otprilike 10 centimetara kraće nego što inače nosim. Svaka čast, neka slatka trudnica to sigurno može nositi i izgledati super. Meni ta duljina za ured nije ok, a i kad bi bila, ne bi mi bila ok s trenutno naotečenim batcima.

I tu dolazimo do problema s početka ove priče. Brojevi i krojevi koji se nude trudnicama smiješno su neprilagođeni činjenici da smo kad smo trudne krupnije nego inače i da većina žena ipak više ne rađa s 18 godina. Sve se svodi na par modela običnih pamučnih majici, haljinica koje su sve gotovo pa identičnog kroja i trenirke i traperice. Da, postoji nekoliko specijaliziranih dućana, ali iz mog iskustva, trudnička odjeća tamo je prilično…hm, koju riječ da upotrijebim? Lošeizgledajuća? Demode? Kičasta? A osim toga, i papreno skupa.

Na početku, pa čak i do prve polovice trudnoće to i nije problem. Kupite nešto malo šire, obučete neki malo veći broj ili rastezljiviju haljinu i sve izgleda ok. Ali čim dalje odmiče trudnoća, to je teže obući se i biti zgodna trudnica koja drži do sebe.

Sve u svemu, što nam preostaje? Kupovati preko interneta. Ili se praviti da nam je želja za lijepim izgledom nestala kako nam je narastao trbuh. I što onda trudnice najviše kupuju? Odjeću za bebu! Da, zato jer se veselimo i uzbuđene smo zbog naših mališana. Ali i zato jer baš i nemamo izbora.

 

 

Od trudnice Karamarku, kad smo kod tisuću eura

Nisam naivna. Nisu se stratezi odlučili za mantru o natalitetu i priču o tisuću eura zato jer su htjeli ženama poput mene olakšati odluku o tome da postanu majke. To je priča koja je bila usmjerena srednjovječnim muškarcima, a pričali su ju podjednako tako – srednjovječni muškarci. Bio je to zgodan narativ o tome kako će sve biti bolje – jer će mladi ljudi umjesto odlaska iz zemlje ostajati i rađati slatke male bebe.

Zaboravilo bi se to obećanje brzo, ali je ljudima baš jako ušlo u uho… Toliko jako da su novinari svako toliko pitali što je s tih tisuću eura – kad će to krenuti? Pa se su se političari u novoj Vladi našli u baš eto, nezgodnoj situaciji. Izgleda da će morati, barem jednu godinu krenuti s tim, možda čak dvije godine držati to na snazi, prije nego odustanu od te mjere. Odustati? Pa morati će odustati jer novca za to nema. Nisam neopravdano nepovjerljiva niti se radi o tome da više volim neku drugu stranku. Realna sam i znam računati.

Da bi se natalitet poticao s 7.000 kuna po novorođenom djetetu, država bi svake godine morala izdvojiti oko 300 milijuna kuna (točnije oko 280 milijuna, ali dozvolite mi da zaokružim). Zamislite, a to čak nije niti tisuću eura, to je gotovo 500 kuna manje, a opet dolazimo do tako ogromnog iznosa.

U konačnici, drage moje mame i trudnice, pa i vi, gospodine Karamarko, to nije niti bitno. Ne govorim to zato jer sam toliko bogata da mi taj iznos ne znači ništa. Međutim, znam, kao i vi, da tih tisuću eura neće riješiti niti jedan od problema koji istinski tište potencijalne roditelje u Hrvatskoj. Tisuću eura je samo kap u moru ako nemate radno mjesto na koje se možete vratiti nakon rodiljnog dopusta. Tisuću eura je tek nekoliko mjeseci mira ako morate djetetu plaćati privatni vrtić jer u gradskom nema mjesta za njega. Tisuću eura brzo nestane ako ste podstanari. Uglavnom, s tisuću eura ne može se baš jako puno.

Ipak, iako razumijem i matematiku i politiku i problematiku, voljela bih, kao hormonalna žena, da se malo više pažnje posveti načinu na koji se priča o trudnicama, djeci i tih tisuću eura.

Nemojte govoriti da će reformu osjetiti oni koji su’zaslužili’. Čime to točno? Time što  će dijete dobiti kad ste vi odredili da bi bilo oportuno? Slutila sam još na početku ove priče, na samom početku trudnoće, da će me zaobići ova mjera i pokazalo se da sam ispravno procjenila. Budimo iskreni – početak rujna određen je kao početak isplate jer bi raniji početak isplate značio da niti 100 milijuna kuna neće biti dovoljno za svu rođenu djecu u ovoj godini. Zašto mene i žene koje će roditi prije tog famoznog 1. rujna svrstavate u kategoriju manje zaslužnih? Kakve veze termin poroda ima sa zaslugama?

Nemojte govoriti ni da reformu neće osjetiti potrebiti i siromašni jer time pokazujete nedostatak takta i ljudske pristojnosti koji mi je teško progutati na ovaj moj osjetljivi trudnički želudac. Ne mogu ni zamisliti koliko je teško imati bebu i biti potrebit, ili ne moći zadovoljiti potrebe svog djeteta. Pa sad vi tim ljudima s govornice snishodljivo govorite o tome da novca za njih nema?

Uputite gospodine Karamarko, svoju ministricu da povlačiti paralelu s ‘onima koj bi tih tisuću eura potrošili da počaste društvo’ nije primjereno kad joj je šef čovjek koji je nedavno dobio dijete i jedan je od one šačice u državi koji stvarno može tisuću eura potrošiti da proslavi rođenje.

Za kraj, molim vas da kad jednom i donesete tu mjeru pokušate barem malo više razmisliti kako ćete se obratiti svima onima čija djeca nisu ušla u vašu kvotu.

Na kraju, drage cure koje čitate, želim reći da se ne bavim se politikom niti to želim, ali eto ona se često pozabavi samnom, kao i s vama. Biti trudan u vrijeme kad su trudnice tako aktualna tema, iskustvo je koje može ženu učiniti prilično ogorčenom.