Fućkajte te romantične prosidbe

Napadaju me romantične prosidbe sa svih strana. Prekrasne fotografije, nevjerojatni video, nenadmašni prsten… Svaki put isti ili sličan naslov, koji priča o tome kako bi muškarci trebali učiti od ovih romantika, a ja si svaki put mislim kako sve dublje postajemo amerikanizirani i zaboravljamo što je romantika.

Nemam ništa protiv velikih, grandioznih gesta kojima ljudi pokazuju ljubav. Neki ljudi su takvi, to vole i nek im bude. Ne progovara iz mene ljubomora jer nisam dobila romantičnih gesta u životu, pa eto čangrizam oko toga. Dapače.

Imam romantičnih priča i velikih gesti koje mogu ispričati na kavi, kao i većina cura. Ono zbog čega se fućkam na sve te velike romantične prosidbe je iskustvo. Iz mog iskustva kad se na kavi povede rasprava o grandioznim gestama, većina žena će imati neku, ali će isto tako, većina njih početi riječima ‘Onaj moj bivši’. Nisu oni postali ‘bivši’ zbog premalo ili previše romantičnih gesti. Oni su postali bivši jer to nije bila prava ljubav. A prava ljubav…pa ona je romantična na jedan sasvim drugi način.

Prava ljubav je kad imate poplavu u kupaonici i zajedno čistite pola dana, pa vam netko skloni kosu s čela i poljubi vas iako smrdite i umorni ste i jadni. Prava ljubav je kad se netko sjeti kupiti vam sladoled s čokoladnim mrvicama jer baš taj volite. Prava ljubav je kad netko uzme dijete i ode s njim igrati nogomet jer vidi da vama baš treba tih pola sata da ležite i ne pričate s nikim. Prava ljubav je jednostavna, svakodnevna, da ju netko i fotografira ne bi izgledala fantastično… Izgledala bi obično, jednako kao i ljudi koji je žive.

Puno prijateljica mi se udalo ove godine i svima sam im to rekla. Sve su redom bile prekrasne mlade. Vidi se da su puno razmišljale o uređenju i bojama i usklađivanju odijela i kravate, i pjesmama u crkvi i izboru benda.. Svima sam im rekla, uživajte, ali budite svjesne, sve je to puno manje bitno. Bitno je ono jutro nakon, i sva jutra koja slijede. Ono vrijeme kad više niste u prekrasnoj haljini i s profesionalnom šminkom. Kad sve ponovno izgleda sasvim obično.

Ali prava ljubav nije obična! Prava ljubav je čudo! Da vas netko razumije, podržava, daje vam nježnost i partnerstvo – pa to je pravo podizanje letvice za muškarce. Voljela bih jednom vidjeti sliku muškarca koji stoji u redu na blagani s dvoje djece i punim kolicima špeceraja. I naslov, onako velik, bombastičan ‘Ovu gestu je teško nadmašiti: Otac s djecom obavio šoping za dva tjedna’.

Znam, zvuči kao da se sprdam. Nije. Samo bi voljela da se mediji prestanu ponašati kao da smo u nekoj bajci koja završava velikim romantičnim vjenčanjem i riječima ‘Živjeli su sretno do kraja života’. U tom dijelu života, koji dolazi nakon tih velikih romantičnih gesti, tu je sva romantika, samo smo na nju slijepi. Fućkajte romantične prosidbe. Poljubite tog svog muškarca, koji je možda prije samo minutu napravio nešto što vam je diglo tlak. I eto, u vašem životu je romantika!

Upomoć, moj mali je brend menadžer

Kako zaštititi dijete od brendova koji su posvuda? Ima li uopće načina? Jakov ima dvije godine i suludo dobro pamti imena svega i svačega. Ne želim da bude petogodišnjak koji traži tenisice određene marke i voljela bih da uopće ne robuje potrošačkom mentalitetu, ali…

Iza autosjedalice u vožnji stalno čujem ‘Vidi mama, Konzum’, ‘Mama, Lidl’, ‘Tata, tamo je (w)Interspar’-  ne znam zašto je odlučio da se Interspar zove Winterspar, ali ako vidi natpis itekako ga prepoznaje. Ako je na semaforu kraj nas Ledov kamion, promptno smo o tome obaviješteni.

Reklamni pano za Cedevitu? Evo mog malog mudraca sa stražnjeg sjedala, već je vidio. Nutella? Oho, pa to on zna..Počinjem misliti da odgajam malog brend menadžera.

Ne radi se samo o tome da on čuje u razgovoru, njega i zanima. Pita kako se nešto zove, pamti, ponavlja… Jednom je čuo da deda spominje da ide u Bauhaus, spomenuo je Bauhaus milijun puta od onda. Ne znam što da mislim o tome.  Naravno da svi klinci pamte i stvari i da on itekako zna kad ima novu loptu ili tenisice. To je normalno. Strah me samo da ne postane jedan od onih klinaca koji se hvale s novim tenisicama pa uz to ističu brend.

Samoj mi to nikad nije bilo važno, niti hodam svijetom brendirana. Dapače, više volim kupiti nešto lijepo, ‘no-name’ pa dobiti kompliment. Osjećam se super u majici od 70 kuna i nikad me nije sram reći da sam je toliko platila. Ne želim da on raste misleći da su neke tenisice vrednije jer imaju neki znakić, ili da, još gore, misli da su neki ljudi bolji od drugih jer imaju takve tenisice. Želim da bude dijete (a kasnije i odrasla osoba) koje se takvim stvarima ne zamara, koje traži druge kvalitete u ljudima. Zato me to njegovo zanimanje za brendove malo brine.

Nadam se jedino da mogu to nekako okrenuti u pozitivno. Pa sad razmišljam – ako već pamti sve te natpise, možda je to prilika? Možda ga mogu učiti slova preko tih svih natpisa? Mora od tog njegovog interesa biti neke koristi…

Jesi ti pojeo tjesteninu? Jesam. Jel’ bila fina? Nije.

Obožavam dječju iskrenost. Oduvijek me beskrajno zabavljalo razgovarati s klincima od dvije pa do negdje četiri, pet godina, dok ne počnu i oni paziti što govore. Nikad neću zaboraviti razgovor s malom kraljicom Larom, tada je, ako se dobro sjećam, imala četiri godine.

Bila je u fazi kad ju je jako veselilo kopati nos. Njenu mamu, naravno, to nije baš veselilo. Htjela sam barem malo pomoći mami, pa sam se upustila u jako ‘ozbiljan’ razgovor s Larom. Pričale smo o dečkima, jer je tada baš bila jako zainteresirana za suprotni spol i svaka dva dana je imala drugu simpatiju. Pa smo došle do moje rečenice s kojom sam (naivno) mislila poentirati.

‘Sve je to super, ali Lara, kako ćeš naći dečka ako ćeš kopati nos? Mislim da ti to dečki ne vole.’

A ona je meni, bez pardona odbrusila – ‘Pa naći ću dečka koji isto voli kopati nos!’

Logika je to protiv koje nema argumenata. Puno starijim ženama bi dobro došlo da budu toliko samouvjerene i cijene sebe prije svega.

Dječji um je logičan na taj način. Sve je puno jednostavnije i ima puno manje nijansi. Nema potrebe za kompliciranjem i dramom. Ovaj tjedan sam to itekako osjetila s Jakovom. Krenuo je u centralni vrtić, radi se o ljetnoj šemi s kojom nisam baš sretna, pisala sam o tome, pa koga zanima može pročitati OVDJE.

Uglavnom, pripremali smo se za to, pripremali smo njega za to, objašnjavali, trudili se da prelazak bude što bezbolniji. Znala sam da će najteže biti prvi dan, ali da će mi on reći ako bude loše. Sad je već dovoljno velik da bez pardona prijavi sve što je bilo u vrtiću.

Presretna sam što su se moji strahovi  pokazali potpuno bezrazložni. Što se njega tiče, u vrtiću je skroz super. Ovaj cijeli tjedan prošao je savršeno ok i zapravo, jednako kao i inače. Plakao je ujutro samo prvi dan kad smo ga ostavljali i otišla sam s grčem u želucu, ali kad sam došla po njega od srca sam se nasmijala, jer se pokazalo po milijunti put koliko su djeca snažnija od odraslih.

Kad sam došla po njega taman se probudio. Pitam tetu kako je bilo – kaže, ma super. Pitam njega, on isto kaže super. Kad smo sjeli u auto, dok se malo razbudio, krenuo je i opširniji razgovor.

‘Kak ti je bilo u vrtiću, jesi se lijepo proveo?’

‘Jesam. Igrali smo se.’

‘Jesi plakao, jesi bio tužan?’

‘Samo ujutro, nije htio ić.’

‘A zašto nisi htio ići?’

‘Ne znam.’

‘Pa jel ti poslje bilo lijepo?’

‘Da, pa rekao je već’ (Nekad se prebaci u treće lice)

‘A što ste ručali?’

‘Tjesteninu. Miha-el nije htio jesti. On je samo s vilicom po tanjuru, ali nije htio jesti.’ (Ako se njega pita Mihael su zapravo dva imena. Uvijek to izgovori Miha El)

‘A jesi ti jeo tjesteninu?’

‘Da.’

‘I, jel’ bila fina?’

‘Ne. Juha je bila fina’.

Eto, sve je ok. Ljetna šema u vrtiću isto je za ljude. Samo još da je finije tjestenine, sve bi bilo super.. 🙂

Imaju li mame uopće pravo biti prehlađene?

Nakon dva dana temperature i boli u grlu koja se sad proširila na cijeli vrat i čak i na desno uho, danas idem kod doktora. Priznajem, bolesna sam. Osjećam se stvarno loše. Prošla dva dana kod nas doma se odvijala komična rasprava oko te činjenice. Mom djetetu naime nije jasno kako sam to točno ja bolesna. Jer to nije nešto što ja mogu biti.

Kad god je vidio da mjerim temperaturu, zabrinuto bi došao do mene i rekao mi ‘Mama nema temperaturu’. Kako mislim da treba iskoristiti ovakve prilike za učenje, ja bi krenula u objašnjavanje. Pa bi priča išla od toga da mama mjeri temperaturu, pa uzima lijek, pa se mama ide tuširati da se ohladi, pa vidiš kako mama pije čaj, tako i ti piješ čaj kad si bolestan…

Sve bi on to odslušao, ali bi onda odmahnuo glavom i s osmjehom mi ponovio ‘Mama nema temperaturu’. Svoju zabrinutost činjenicom da ležim liječio je time što me uporno pokušavao dići – ‘Mama, idemo igrati nogomet’, ‘Mama, hoćemo slagati vlakić’, mama ovo, mama ono… Tata je odjednom potpuno pao u drugi plan, a ja sam se poslušno dizala i igrala nogomet i slagala vlakiće.

Najsretniji je bio kad sam bila u kuhinji i kuhala ručak. Kako su klinci beskrajno ovisni o svojoj definiciji normalnog.. Oni samo žele da sve bude kao i inače, a to znači da su roditelji bastioni sigurnosti i roditelji nikad ne bi trebali biti bolesni. Roditelji se mogu brinuti za njih kad su oni bolesni. To je ok. Ali mama koja mjeri temperaturu sebi? To je malom djetetu potpuno nepojmljivo. Ma to je i većem djetetu nepojmljivo.

A mi? Mi se istreniramo tješiti ih i davati im osjećaj sigurnosti, pa si ne dozvoljavamo biti bolesni. Ne sjećam se da je moja mama ikad dva dana legla u krevet i pila čaj, a sigurno je bilo trenutaka kad se osjećala slomljeno nekom prehladom ili gripom. Većina mama koje poznajem slično se ponaša. Čak i ako su pod teškom temperaturom većina će ustati i skuhati makar nekakav ručak. Odvesti dijete u vrtić. Napuniti vešmašinu.

Sjećam se da dok nisam bila mama nisam to radila. Nisam se tjerala glumiti da sam ok. Legla bi na kauč, puhala nos, pila čaj i odbolovala svoje. Izgleda da je pravo na prehladu nešto što izgubiš rođenjem djeteta. Zapravo, ne izgubiš, dobrovoljno ga se odrekneš. Jer ne želiš u tim malim okicama vidjeti zabrinutost ili strah. Pa onda radije glumiš da si bolje nego što jesi.

Tri fuj stvari koje buduća mama treba znati

Ima nekih stvari u majčinstvu koje nekako još uvijek ostaju tabu. Ako mislite da to nije istina, a mama ste – prisjetite se samo stvari koje su vas nakon poroda pitale vaše prijateljice koje još nisu postale mame. Ili, razmislite o temama o kojima ste pričale s curama s kojima ste dijelile sobu na odjelu babinjača.

Možda nisu tabu, ali to su nekako ‘bljak’ teme, o kojima pričamo samo kad se događaju nama ili nekom bliskom. To su teme uglavnom vezane za izlučevine (uf, već sama ta riječ je tako nekako…uf).

Razmišljam tako u posljednje vrijeme na što bi ja sad upozorila prijateljicu koja treba roditi, od onih,  tehničkih stvar? Na što mene nisu upozorili? Što bi trebale znati slatke trudnice koje veselo slažu male bodiće i čekaju veliki dan? Pa, moj popis bi išao nekako ovako:

1. Stvarno ti dobro dođu jednokratne gaćice

Dok nisam spremala torbu za rodilište, živjela sam blaženo nesvjesna toga da uopće postoji nešto što se zove jednokratne gaćice. Čak mi je prošlo kroz glavu da se radi o tipfeleru. Zapravo se radi o skroz ok proizvodu, ali kako su mi se ove “višekratne” činile sasvim dovoljne, čak sam i dvojila da ih da ih kupim. Pitala sam se zašto pobogu trebam kupovati jednokratne gaćice, i jedini razlog zašto sam ih na kraju uzela je bilo to što su bile jeftine. Kužila sam posebnu vrstu uložaka, i to da postoji nezdrava opsesija među rodiljama vezana za Vir 80, ali gaćice… Čemu to?

Uglavnom, elementarna nepogoda koju zovu babinje me iznenadila i natjeralada priznam da su jednokratne gaćice stvarno super stvar. Žene babinje uspoređuju s menstruacijom, ali po meni to i nije najtočnije. Usporediti babinje s menstruacijom je kao usporediti šleper s biciklom. Da, i jedan i drugi imaju kotače i voze ih ljudi, ali tu sličnost više manje prestaje. Zato sad kad me neka od prijateljica pita, uvijek kažem da se psihički pripremi na babinje i da mora imati jednokratne gaćice i Vir80 – prije svega.

2. Tek s dojenjem otkriješ gdje su ti točno limfni čvorovi

…i to nije ugodno otkriće. Mislim da te ništa ne može stvarno pripremiti na dojenje. Na osjetljivost, na na bol, na osjećaj punoće (i na osjećaj da nisu baš kao prije kad prestaneš dojiti). Ali ono što meni nitko nije rekao je da ću nakon šoka prvih dana, gotovo najviše patiti zbog limfnih čvorova pod pazuhom. Kad sam se navikla na druge osjećaje vezane za dojenje, brinuli su me ti limfni čvorovi. Imala sam osjećaj da ne mogu do kraja spustiti ruke koliko mi je zbog njih bilo neugodno. Žarili su, pekli, bili osjetljivi, bolni…Iskusne majke su me utješile da se radi o uobičajnoj situaciji, ali nitko me na tu suludost limfnih čvorova nije upozorio.

3. Sve što izađe iz djeteta tvoj je problem

Nisam kokoš, znala sam da ću mijenjati pelene i da će biti bljuckanja. Ali, da sam znala da ću izvlačiti šmrklje iz nečijeg nosa… Hajmo ovako reći – nisam zapravo ni razmišljala o tome. Nikad nisam s frendicama na kavici došla na temu ‘a što ako bljucne, a ode mu na nos’. Nisam razmišljala o aspiratorima niti fiziološkoj otopini niti o tome da bebe ne znaju ispuhati nos. Možda sam samo ja bila pretjerano naivna, ali mislim da većina trudnica ne razmišlja puno o tome.

Uglavnom, sad kad mi buduće majke onako usput kažu da im ne treba aspirator, mudro odmahnem glavom…Treba, treba. Dobro ti dođe i onaj na usisavač kad narastu, koliko god sam se i sama nad njim zgražala. Sve što izađe iz djeteta tvoj je problem, i sve što ti pomogne da se s tim nosiš lakše, i za dijete bezbolnije – tvoj je prijatelj.

Četvrta (bonus) stvar, koju mi nitko nije rekao, a također je malo fuj? U procesu naučiš i nebrojeno puno novih riječi, od kojih većina ne imenuje baš lijepe stvari. Na primjer? Epiziotomija, ragada, kolostrum, mastitis, mekonij…

Ali sve to nije bitno, jer naučit ćeš i što je responzivni osmjeh, a kad dobiješ jedan taj – sve ove fuj stvari zaboraviš!

Muke po vrtiću

Ovo je naše prvo vrtićko ljeto i ne mogu reći da sam do sada s njim oduševljena. Naš vrtić je inače sjajan – nemojte me krivo shvatiti. Jedni smo od sretnika čija djeca uživaju u novom vrtiću. Sama zgrada, njen okoliš – među ljepšima su u Zagrebu. Tete su simpatične i drage. Hrana je izvrsna, barem po onom što čujem. Možda baš zato moram priznati da ovakvo ljetno rasulo nisam očekivala, koliko god su me iskusnije mame upozoravale da je doba godišnjih u vrtićima užasno.

Počelo je još prije mjesec dana. Jedna od uobičajnih teta otišla je na godišnji i djevojka koja ju mijenja izvela je klince po najvećoj vrućini na sunce. Svi su bili opaljeni od sunca i crveni kad je baka došla po njega, i moram priznati da sam se šokirala kad sam vidjela malenog kad sam došla kući. Ok, dogodi se, nije to tako dramatično, sunce ja varljivo….Ali opet, neugodno me iznenadilo. Onaj prošli tjedan

, kad su bila dva praznika, još gora varijanta. Kako nisam bila jedna od sretnika s hrpom starog godišnjeg, ja sam imala samo jedan slobodan dan, i to u petak. Muž je radio sve radne dane.

Logično, dijete je u utorak i srijedu išlo u vrtić. Tri grupe koliko ih inače ima, spojene su u jednu, a njegove uobičajne tete bile su slobodne. Naravno da te žene zaslužuju odmor, kao i svi drugi. Naravno da je ok da ga čuvaju druge tete – ne očekujem da će mu uvijek iste žene biti na raspolaganju, nisu one njegove privatne dadilje. Ali…

Nije mi ok da u ta dva dana dijete koje ne nosi ni noćnu pelenu i gotovo nikad se ne upiški u gaćice, svaki dan tri puta bude presvučeno. To ne znači da je on naglo uletio u regresiju (jer doma je sve ok). To samo znači da ga nitko nije na vrijeme pitao treba li na wc. Stvarno vjerujem da nisam neracionalna pri donošenju tog zaključka.

Ovi mali problemi ipak nisu razlog zašto osjećam muke. Zabrinuta sam oko toga što nas čeka za deset dana. Tad će se naš (područni) vrtić zatvara. Da,da..ukupno će biti zatvoren 21 dan srpnja i cijeli kolovoz. Rješenje za roditelje koji nemaju 35 dana godišnjeg odmora ljeti? Voditi dijete u centralni vrtić, koji je šest kilometara dalje.

Na stranu svi organizacijski problemi i komplikacije koje ovo nameće, zaboravite činjenicu da je komplicirano, to stvarno nije važno. Radi se o novoj sredini, novoj djeci, novim tetama.. Svi mi govore da će se brzo prilagoditi, ali ne znam kome bi bilo baš svejedno da mora isčupati dijete od dvije godine iz okruženja na koje je naviklo, promijeniti mu rutinu i čekati da vidi kako će se snaći.

Ne znam kako će on to podnijeti i moram priznati da me strah. Ne želim da mu bude teško i da mu plačući ide u vrtić. Ne želim se pitati hoće li početi piškiti u gaće jer ga nitko ne ispituje treba li na wc.

Uglavnom, strahujem, jer nemam pojma što me čeka. Ne znam kako bi se trebala osjećati osim mučno.

Genijalan način da djeca shvate zašto ih mažemo kremama za sunčanje

Sasvim slučajno sam na Pinterestu naletjela na filmić o projektu koji Nivea provodi u Brazilu, i oduševila se. Napokon je netko pronašao način da klincima na primjeren način objasni zašto ih malteriramo i mažemo kremama sa zaštitnim faktorom!

Svi znate koliko je to nužno, ali teško napravili – nemaju oni vremena zaustaviti igru da bi im se nanio novi sloj kreme. Nemaju živaca za razmazivanje dok bi mogli raditi nešto drugo. Nemaju strpljenja da stoje mirno, i svakako (dok su maleni) ne razumiju apstraktni koncept zaštite od nečega što vole – sunca!

Naravno da im se može objasniti, i da kako rastu postaje lakše, ali dok su mali, namazati ih kremom itekako je težak zadatak. Zato sam se pošteno nasmijala na to kako je jedan tata zadatak usporedio s hrvanjem s krokodilom.

I zato me oduševio Nivein projekt. Dobra ideja i pametna tehnologija, rezultirale su promocijom proizvoda koja nije samo banalno ‘kupite kremu’. Naravno da je to i dalje promocija, ali ima širi društveni kontekst i doprinosi edukaciji najmlađih o važnosti zaštite, i zato mi se jako svidjela.

O čemu se radi? Na plaži su dijelili lutkice koje kad su na suncu bez zaštite pocrvene, ali im je koža normalne boje ako ih namažete kremom. Klincima takve lutkice na primjeren i njima razumljiv način pokazuju zašto ih mame mažu kremama za sunčanje, a meni se ideja jako svidjela. Uglavnom, da ne objašnjavam, pogledajte video: