Ima nekih stvari u majčinstvu koje nekako još uvijek ostaju tabu. Ako mislite da to nije istina, a mama ste – prisjetite se samo stvari koje su vas nakon poroda pitale vaše prijateljice koje još nisu postale mame. Ili, razmislite o temama o kojima ste pričale s curama s kojima ste dijelile sobu na odjelu babinjača.
Možda nisu tabu, ali to su nekako ‘bljak’ teme, o kojima pričamo samo kad se događaju nama ili nekom bliskom. To su teme uglavnom vezane za izlučevine (uf, već sama ta riječ je tako nekako…uf).
Razmišljam tako u posljednje vrijeme na što bi ja sad upozorila prijateljicu koja treba roditi, od onih, tehničkih stvar? Na što mene nisu upozorili? Što bi trebale znati slatke trudnice koje veselo slažu male bodiće i čekaju veliki dan? Pa, moj popis bi išao nekako ovako:
1. Stvarno ti dobro dođu jednokratne gaćice
Dok nisam spremala torbu za rodilište, živjela sam blaženo nesvjesna toga da uopće postoji nešto što se zove jednokratne gaćice. Čak mi je prošlo kroz glavu da se radi o tipfeleru. Zapravo se radi o skroz ok proizvodu, ali kako su mi se ove “višekratne” činile sasvim dovoljne, čak sam i dvojila da ih da ih kupim. Pitala sam se zašto pobogu trebam kupovati jednokratne gaćice, i jedini razlog zašto sam ih na kraju uzela je bilo to što su bile jeftine. Kužila sam posebnu vrstu uložaka, i to da postoji nezdrava opsesija među rodiljama vezana za Vir 80, ali gaćice… Čemu to?
Uglavnom, elementarna nepogoda koju zovu babinje me iznenadila i natjeralada priznam da su jednokratne gaćice stvarno super stvar. Žene babinje uspoređuju s menstruacijom, ali po meni to i nije najtočnije. Usporediti babinje s menstruacijom je kao usporediti šleper s biciklom. Da, i jedan i drugi imaju kotače i voze ih ljudi, ali tu sličnost više manje prestaje. Zato sad kad me neka od prijateljica pita, uvijek kažem da se psihički pripremi na babinje i da mora imati jednokratne gaćice i Vir80 – prije svega.
2. Tek s dojenjem otkriješ gdje su ti točno limfni čvorovi
…i to nije ugodno otkriće. Mislim da te ništa ne može stvarno pripremiti na dojenje. Na osjetljivost, na na bol, na osjećaj punoće (i na osjećaj da nisu baš kao prije kad prestaneš dojiti). Ali ono što meni nitko nije rekao je da ću nakon šoka prvih dana, gotovo najviše patiti zbog limfnih čvorova pod pazuhom. Kad sam se navikla na druge osjećaje vezane za dojenje, brinuli su me ti limfni čvorovi. Imala sam osjećaj da ne mogu do kraja spustiti ruke koliko mi je zbog njih bilo neugodno. Žarili su, pekli, bili osjetljivi, bolni…Iskusne majke su me utješile da se radi o uobičajnoj situaciji, ali nitko me na tu suludost limfnih čvorova nije upozorio.
3. Sve što izađe iz djeteta tvoj je problem
Nisam kokoš, znala sam da ću mijenjati pelene i da će biti bljuckanja. Ali, da sam znala da ću izvlačiti šmrklje iz nečijeg nosa… Hajmo ovako reći – nisam zapravo ni razmišljala o tome. Nikad nisam s frendicama na kavici došla na temu ‘a što ako bljucne, a ode mu na nos’. Nisam razmišljala o aspiratorima niti fiziološkoj otopini niti o tome da bebe ne znaju ispuhati nos. Možda sam samo ja bila pretjerano naivna, ali mislim da većina trudnica ne razmišlja puno o tome.
Uglavnom, sad kad mi buduće majke onako usput kažu da im ne treba aspirator, mudro odmahnem glavom…Treba, treba. Dobro ti dođe i onaj na usisavač kad narastu, koliko god sam se i sama nad njim zgražala. Sve što izađe iz djeteta tvoj je problem, i sve što ti pomogne da se s tim nosiš lakše, i za dijete bezbolnije – tvoj je prijatelj.
Četvrta (bonus) stvar, koju mi nitko nije rekao, a također je malo fuj? U procesu naučiš i nebrojeno puno novih riječi, od kojih većina ne imenuje baš lijepe stvari. Na primjer? Epiziotomija, ragada, kolostrum, mastitis, mekonij…
Ali sve to nije bitno, jer naučit ćeš i što je responzivni osmjeh, a kad dobiješ jedan taj – sve ove fuj stvari zaboraviš!