4 mala kućna trika za mame

Nikad neću osvojiti titulu kućanice godine. Srećom, nemam ni tih ambicija. Ali mislim da me moja sklonost traženju jednostavnih rješenja ipak dobro služi u životu i da sam neke stvari svladala putem. Ok, neke stvari sam naučila na greškama, ali nećemo sad o tome..

Uglavnom, mislim da je za svakog roditelja jako važno da si život maksimalno pojednostavi, a evo nakoliko jeftinih, malih trikova koji su meni pomogli u posljednjih nekoliko godina i za koje mislim da vrijedi investirati.

1. Noćne lampice s potenciometrom – Ako dojite bebu, vjerojatno se budite noću. Hahahahaha…šalim se. SIGURNO se budite noću. A kad se budite, ne želite jarko svjetlo u sobi. Ne govorim sad o tome da li vam smeta ili ne. Ne želite ga jer jarko svjetlo razbuđuje bebu i daje joj krivi dojam da je vrijeme za gugutanje i budnost. Ako i ne dojite već hranite formulom, u vrijeme dok beba jede noću, vrijedi isto pravilo – čim mirnije, tiše, sa što nježnijom rasvjetom. Postoje i neka znanstvena istraživanja da podupru ovakvo postupanje, ali vjerujte mi na riječ – lampica s potenciometrom je dobra investicija, i zbog slabog svjetla koje neće nikog razbuditi i zato jer možete po potrebi pojačati svjetlo bez da upalite luster.
2. Dobra podloga za puzanje – Kad beba prođe onaj početni nježni period prvih par mjeseci života i počne otkrivati svoje tijelo i ispitivati prostor oko sebe, najbolja stvar koju možete za nju napraviti je staviti je na pod. Tvrda podloga najbolja je za razvoj motorike! Naravno, dok su skroz mali nekako ih je neobično samo staviti na pod. Još ako je neka brižna baka blizu, takav potez tek nailazi na neodobravanje… Ihaj, tak malu bebu na pod?! Ali zato služe podlošci za puzanje – da bebama ne bi bilo hladno dok otkrivaju okretanje na bok, trbuh i razmišljaju o životu. Nemojte se zavaravati, taj podložak jednom kad stvarno propuzaju više nema veliku funciju jer su onda posvuda. Ali što je dobar podložak? Estetiku odredite sami, izbor je ogroman, ali funkcionalno odgovorno tvrdim da je dobar podložak samo onaj koji možete lako dići s poda i lako čistiti. Sve što dolazi u puno komada (npr. one popularne spužvaste puzzle) je teška katastrofa. Znam, jer sam imala tu tešku katastrofu doma. To ne znači da trebate investirati tisuću ili više kuna u Tatami. To sam znači da trebate malo potražiti po bespućima interneta. Za moj me podložak puno mama pitalo jer je ogroman i šareni se po mom instagram profilu (1,80 sa 2,00 metra) a koštao je samo 18 dolara na eBayu.
3. Štoklec – ne, ne radi se o nekom egzotičnom pomagalu. Hoklica, prenosiva stepenica, kako god to kod vas zvali..Znači, dobra, čvrsta, neklizajuća ‘stepenica’ je najbolje što možete kupiti za dijete koje je prohodalo i služit će vas godinama. Mi smo svoju kupili u Ikei. Koštala je 39,90 kuna.Da, nije tipfeler, stvarno je tako malo. Za tih 40 kuna dobili smo toliko vrijednosti da mi je to teško uopće i samoj sebi objasniti. Jakov će uskoro četiri godine, i visok je za svoju dob, ali još uvijek ju ponekad koristi. Sad si ju sam donese kad ju treba, ranije je stajala u kupaonici kako bi mogao samostalno prati ruke. To čudo ima nosivost 150 kilograma i čak ju i mi odrasli povremeno koristimo za mijenjanje žarulja. Izgleda isto kao i na dan kad smo je donjeli kući iz dućana i stvarno ne znam kako (i zašto) bi itko živio bez toga.
4. Mala vješalica – znate kako kad dođete u vrtić sve izgleda tako smiješno i slatko jer je prilagođeno klincima? Pa oni njihovi mali smiješni stolci, pa njihovi mali ormarići.. A gdje vi vješate kapute kad dođete doma? Može li vaše dijete tamo objesiti kaput bez pomoći? Ako je odgovor ne, sami ste sebe osudili da svaki put dodajete i vješate jaknu umjesto da dijete samo može to napraviti. Ne radi se tu o tome da je to teško ili da vam se ne da dodati djetetu jaknu. Radi se o tome da omogućite i potaknete samostalnost. Mala vješalica košta par kuna i možete ju doslovno ‘ušarafiti’ u zid ili postojeći garderobni ormar.

Eto, to su sitnice koje naš život čine lakšim. Ako imate neki dobar trik za dodati, javite, uvijek tražim način da mi bude lakše… Nemojte misliti da se radi o lijenosti. A ne, ne. Radi se o praktičnosti. Ni lift nisu izmislili ljudi koji su voljeli hodati po stepenicama.

Čari drugog djeteta

Da mogu birati imala bi drugo dijete prvi put. Onako, prije prvog. Znam, zvuči glupo, ali sigurno ima mama koje klimaju glavom. Imati dijete kad ga nemaš prilično je stresno. Imati dijete kad već imaš jedno, ni blizu toliko.

Otvoreno priznajem, bar meni, prvih nekoliko mjeseci s djetetom bilo je zastrašujuće. Divno, puno emocija, fizički naporno, ali često zastrašujuće. Sve što se dogodi, događa se prvi put, a iako si ti sve pročitala u nastojanju da se pripremiš i odradiš dobar posao, stalno osjećaš pritajeni stres. Nevjerojatno si posvećena detaljima. Sve znaš. Koliko često beba jede i kad otprilike. Koliko ima mokrih pelena. Koliko glasno podrigne. Koliko je točno bila duga i teška na posljednjem pregledu. Sve. Jer to je sad tvoj posao. Moraš sve znati, sad si mama.

I, ako si ljudsko biće, nekad ti je poprilično teško. Nekad te strah. Nekad si umorna. Nekad si usamljena. Nekad ti se jednostavno, onako ljudski, ne da opet probuditi u tri ujutro. Meni se barem nekad nije dalo.

Kad to prolaziš drugi put, dani su puno kraći, a ti si manje fokusirana. Bar ja. Teško se fokusirati na bebu kad tvoje starije dijete cijelo to vrijeme traži brigu, ljubav i ogromne količine pažnje. Koliko mokrih pelena? Ma dosta, sigurno dosta jer stariji je bar 5-6 puta skakao oko presvlačilice danas. Kad je zadnji put jelo? Pa, prema komentaru starijeg ‘kaj je braco opet gladan?’ rekla bi – nedavno.

Kad ne dojiš, ne premataš ili ne kupaš, onda se igraš, čitaš priče, kuhaš ili pereš nenormalne količine veša. Spremaš u vrtić ili odlaziš po starijeg ako nema nikakvih viroza u vrtiću. Ako ima onda fućkaš vrtić, nećeš riskirati… Šetnje više nisu besciljno lutanje jer idete do tobogana. Nema odmora. Nema onih trenutaka tihog gledanja bebe kako spava jer uglavnom netko drugi traži da gledaš njega. Osim ako se slučajno desi da zaspu u isto vrijeme ili mlađi zaspi na dulje razdoblje. Te rijetke, čarobne trenutke si zapravo toliko u čudu da nisi sigurna kaj sad. Leć? Otuširat se u miru? Čitat knjigu? Gledat neki film? Meni se obično desi dok razmišljam što bi točno da čarolija prođe..

Pa kak je onda lakše? Nisam ni ja sigurna. Ali puno je lakše.

Dani su zabavniji. Jer budimo realni, bebe su slatke, ali razgovori s njima su prilično jednosmjerni. Kad imaš starije dijete, imaš nekim razgovarati dok se brineš za manje. (Tko misli da s trogodišnjakom ne možeš voditi zabavan razgovor je sumanut. Trogodišnjaci su zabavniji od većine odraslih koje znam).

Što još? Pa, imaš manje vremena i energije za brigu. Okupati, počešljati, nahraniti i zabaviti još dva ljudska bića oduzima velike količine energije. Znaš ono kad imaš malu bebu pa noću nekad ne možeš zaspati jer slušaš svaki zvuk koji proizvede, a beba eto guguće u tri ujutro? Kad ti je to druga beba, sve su šanse da si toliko umorna da se budiš samo za hranjenja i 16 sekundi kasnije spavaš. Gugutao-ne gugutao. Bar je meni tako.

Kad je Jakov bio mali, navukla sam se na Candy Crush Sagu. Naime, iako je on super spavao po noći i budio se samo za hranjenja, ja nisam mogla zaspati nakon toga. Pa sam noćima visila na mobitelu i igrala igricu. Sad mi se desilo da ne mogu zaspati nakon hranjenja ukupno tri puta u ova skoro četiri mjeseca. Mislim da ne trebam ništa više reći.

Razlika je i u tome što znaš da dojenačko razdoblje ne traje vječno. Da će sve te neprospavane noći malo po malo postati prospavane. Da nećeš morati stalno gledati na sat u onim prilikama kad negdje odeš bez bebe (dojenje je kao produljena pupčana vrpca kaže moja prijateljica-i potpuno je u pravu). Da ćeš jednom, tamo negdje u budućnosti, možda popiti i koju čašu vina previše s prijateljima ili plesati cijelu noć.

I dok je sve to super, najvažnije – imaš starije dijete, hodajući dokaz da ti to možeš.  🙂

 

 

 

Što spakirati u torbu za porod (i što ne)

 

Torba za rodilište je spremna, a bebač kad bude

 

Kad sam prvi put spremala torbu za rodilište, kao i većina žena, googlala sam. Probala sam prvo sa stranim portalima za mame, ali odustala sam plačući od smijeha. ‘Ponesite mali tranzistor i glazbu koju želite slušati, a ako volite mirisne svijeće, ponesite neku čiji vas miris posebno opušta kako bi vam je osoblje moglo upaliti u blizini vašeg kreveta’.

Nisam tada još nikad bila u rađaonici ali znala sam da medicinsko osoblje naših bolnica sigurno neće slušati moju glazbu niti paliti patchuli mirisne svijeće. Hahahahaha, i sad mi je smiješno kad to zamišljam. Iskreno, i plan poroda s kojim ćete upoznati sve uključene u proces meni zvuči kao čista znanstvena fantastika, ali možda ima žena koje stvarno dođu s tim papirom u bolnicu, i možda ima bolnica čije osoblje to poštuje?

Uglavnom, od stranih stranica sam odustala, pa sam se okrenula domaćima i našla popis, koji sam i sama slijedila pripremajući torbu za rodilište. Danas, kad sam trudna punih 37 tjedana, ponovno je došlo to vrijeme, i pripremila sam svoju torbu. Ovaj put, poučena iskustvom, radim to drugačije.

Dokumenti, voda i mobitel su jedine stvari koje idu samnom i u samu rađaonicu. Sve ostalo čeka u torbi, da bi mi bilo korisno nakon poroda.

Eto što sam spakirala u svoju torbu za rodilište:

Uz malo guranja sve stane..

1.  Pelene, vlažne maramice i krema za guzu (barem 20 komada pelena) – kad sam prvi put išla u rodilište ponjela sam nekoliko pelena i paket vlažnih maramica, kao, nek se nađe. Većina rodilišta, navodno, osigurava pelene za rođene bebe. Na kraju sam prvu noć morala posuditi pelene od cura s kojima sam dijelila sobu, i muža upućivati koliko da mi ih točno ponese od kuće, jer na Svetom Duhu bebama mame moraju osigurati pelene (ili je barem tako bilo prije tri godine). Uglavnom, od viška pelena glava ne boli, lagane su, pa što sad što zauzimaju puno mjesta. Ovaj put ponjeti ću ih dosta, pa čak i ako se politika u međuvremenu promijenila neće biti problema.
2. Ulošci Vir 80 (3 paketa) – tko je rodio, zna jako dobro za Vir 80. Svi ih imaju na svakom odjelu babinjača (koji grozan izraz) ikad. Vjerojatno postoje i neki drugi ulošci koji bi bili jednako dobri, ali na kraju, sve cure koje ja znam kupovale su Vir 80. Kao i pelene, ovi ulošci su lagani ali kao i pelene zauzimaju dosta mjesta u torbi, pa ako vam ne stanu, kupite zalihu pa spakirajte u vrećicu koju će vam muž, dečko ili tko vam već dolazi u bolnicu donjeti kad dođe u posjet. Možda ćete imati sreće pa vam ih neće trebati puno, ali računajte da će vam trebati.
3. Jednokratne gaćice (2 paketa) – toplo preporučam Jessa jednokratne gaćice. Kupiti ih možete u dm-u i otprilike izgledaju kao stvarne gaćice, a što je puuuuuuno važnije, osjećaj na koži je kao da imate stvarne, pamučne gaćice. Postoje i jednokratne gaćice koje drže druge drogerije i ljekarne, koje su izrađene od one mrežice kakva služi za držanje zavoja na mjestu. Razlika je nebo i zemlja. Kad sam prvi put išla roditi kupila sam Jessa gaćice ali (prilično naivno) samo jedan paket. Nakon dva dana muža sam zamolila da kupi još jedan paket jednokratnih gaćica negdje usput pa je on negdje usput kupio ovu drugu vrstu. Osjećala sam se kao buđola u njima. Naravno, vi svakako možete ponjeti i svoje pamučne gaćice, ali s obzirom na količinu krvarenja nakon poroda, vjerojatni ishod toga je da ćete na kraju baciti u smeće hrpu gaćica jer ih više nećete moći oprati (realno, u bolnici ih nećete moći ubaciti u pranje kad ih skinete). Za prvih par dana nakon poroda stvarno mi se čini najbolje da investirate u jednokratne, a onda kad dođete kući vidite što vam najviše odgovara pa mijenjajte ako vam je tako draže. Ja sam prva dva tjedna stalno nosila jednokratne.
4. Krema za bradavice – na tržištu ih mnogo, pa izaberite po tome što vam je cijenom prihvatljivo. Prvi put kad sam išla rađati kupila sam Avent kremu na preporuku šogorice i bila sam jako zadovoljna, tako da ću je kupiti i ovaj put. U svakom slučaju, ako nemate puno novca kupite jeftiniju kremu, ali nemojte ju ne kupiti. Početak dojenja zna biti težak i bolan proces. Olakšanje koje vam daje krema prilično je neprocjenjivo. Obavezno provjerite da li je krema takvog sastava da ju ne morate ispirati prije dojenja (iako su gotovo sve takve).
5. Blazinice za dojenje (par komada) – iskusne mame već znaju, ali za one koje se spremaju prvi put u rodilište – curenje mlijeka prvih, pa, dva do tri tjedna nakon poroda, a često i kasnije nije nužno nešto što možete kontrolirati. Pa ako ne želite na slici gdje ponosno vodite svoju bebu iz bolnice kući imati dvije mokre fleke na mjestima gdje su vam bradavice, trebat će vam blazinice. Ima ih raznih, većina je zapravo poput blazinica za skidanje šminke, a pojedine imaju gelove koji služe za njegu bradavica u sebi, što je super ako želite investirati u njih. Ako više vjerujete svojoj kremi za bradavice, radije nemojte kupovati i blazinice s premazom, jer ne možete znati kako te dvije različite tvari djeluju jedna na drugu.
6. Grudnjak za dojenje (1 komad) – slično kao i s blazinicama, ovaj grudnjak zapravo nosite za to kad ćete ići kući ili za rijetke prilike kad ćete prošetati bolničkim krugom. Iz mog iskustva, jako je teško kad vam tek nadolazi mlijeko nositi grudnjak za dojenje. Naotečeni limfni čvorovi u kombinaciji s teškim grudima znače da vas apsolutno sve žulja, pa i najmekši grudnjak. Oba seta cimerica koje sam imala u sobi nakon poroda zapravo su ispod spavaćica bile bez grudnjaka, kao i ja, i slagale su se da im je jako teško nositi grudnjak. Ako iz nekog razloga mislite da ćete vi ipak nositi grudnjak, svakako povećajte i broj grudnjaka koji pakirate i broj blazinica.
7. Osobna higijena (gel za tuširanje, pasta za zube i četkica, zubni konac, četka za kosu, gumice za kosu, balzam za usne, pribor za nokte i slično) – najlakši način da uštedite prostor je ponjeti putna, mala pakiranja ovih potrepština. Iako se možda čini glupo nositi vatene štapiće ili pak škarice za nokte i rašpicu, ako ih i inače često koristite, spakirajte si ih i u torbu.
8. Gumene japanke ili natikače, ručnik – željet ćete se otuširati, a realno, u tuš u kojem se tuširaju i drugi i za koji niste sigurne koliko je čist ne želite ući bose. Osim toga u toj kupaonici sigurno nema protukliznog tepiha, pa svakako želite neku obuću u kojoj možete i pod tuš i izvan njega.
9. Kućni ogrtač – ogrtač možete obući i ako idete u šetnju, neovisno o spavaćici koju imate ispod njega, zgodno dođe kad se tuširate, a ako je zima kad rađate poslužiti će i kao prekrivač. Meni je bio super za vrijeme kad smo prozračivale sobu, jer sam imala krevet do prozora, pa bi ušuškala bebu u njega da budem sigurna da mu za to vrijeme nije hladno.
10. Čaj za dojenje – instant čaj za dojenje bio je spasilac u mojoj kući kad se radilo o grčevima i uvijek ga svima preporučam. Nekim frendicama (odnosno njihovim bebama) je pomogao, nekima nije, ali ja u njega vjerujem. Zato pakiram jedan paket i u torbu za rodilište. U svakom slučaju ne može škoditi povećati unos tekućine, čak i ako ne pomaže u stvaranju mlijeka.
11. Nešto za prigristi – nekvarljive grickalice koje su zdrave dobro je imati u torbi. Možda rodite u takvo vrijeme da ćete doći u sobu taman kad je prošao ručak, a proveli ste sate u rađaoni. Bit ćete gladni. Krekeri, neki zdravi keksi ili nešto slično, super su izbor. Naravno, najbolje bi bilo voće, ali torbu pakirate puno prije nego idete u bolnicu, pa je realno da će vam prvi posjetitelji donjeti voće, a u torbu stavite nešto nekvarljivo. Ja sam se odlučila za čokoladne Elvita kekse jer su mi fini, a i zasitni.
12. Punjač za mobitel – željet ćete slikati svoju bebu, možda pročitati novine, možda otići na neku društvenu mrežu. Ako imate dva punjača, jedan stavite u torbu za rodilište.
13. Blokić i kemijska – kad sam prvi put rodila ispunjavala sam bolnički dnevnik dojenja i to je bilo to. Kasnije sam vidjela da mi je lakše pratiti koliko često beba jede tako da si pišem, pa ovaj put i u bolnicu idem s blokićem.

A što ne ponjeti? Naravno, sve ove stvari ovise o vama, i možda ćete na neku stvar s mog popisa frknuti nosom, a nešto drugo će vam biti super. Evo što sam prošli put ja ponjela, a ovaj put neću:

1. Spavaćicu – prvo, bilo mi je jako teško naći spavaćicu koja bi bila dovoljno otvorena da bi u njoj mogla dojiti, i tražila sam po cijelom gradu. Drugo, bila je stravično ružna kad sam je konačno našla. A onda se uprljala unutar dva sata od kad sam je obukla i na kraju sam opet cijelo vrijeme bila u bolničkim spavaćicama – tako da sam totalno bacila novac. Ovaj put zato neću kupovati spavaćicu. Inače ne spavam u njima nikad, pa mi sigurno neće biti korisna kasnije, u bolnici mi je bolje biti u njihovim spavaćicama (koliko god da loše izgledaju) jer njih kad se uprljaju mogu lako zamijeniti i dobiti čiste. Kupila sam jednu crnu tanku ljetnu haljinicu za dojenje i spakirati ću nju, da imam što obući ako ne budem željela biti u bolničkoj spavaćici.
2. Knjigu – volim čitati, i bilo mi je logično da ću u bolnici dok beba spava (a spavaju puno) čitati. Zaboravila sam da je to totalno netipična situacija, i da će mi koncentracija biti otprilike ravna nuli. Nisam uspjela pročitati ni jedno poglavlje jer nisam mogla pratiti radnju. Tako da, ovaj put knjige ostavljam doma.
3. Svoju i bebinu odjeću za izlazak iz bolnice – te krpice zauzmu mjesto u torbi, a jedino što će se dogoditi je da se zgužvaju. Kad dođe vrijeme za izlazak iz bolnice, muž će doći po mene i dijete i donjeti mi odjeću i za mene i za njega. Do tog trenutka ta roba će čekati u ormaru. Uostalom, teško je znati kakvo će biti vrijeme, pa onda te robe treba biti i više kako bi se moglo odlučiti na licu mjesta što točno obući – bilo bi previše za torbu.

Na kraju, ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno da osoba koja vam tu torbu treba donjeti u rodilište zna gdje je ona. I najbolji muškarci se znaju pogubiti kad im žene trebaju roditi. Moj muž nije mogao pronaći jedinu spakiranu torbu u jedinom ormaru koji smo tad imali u stanu, iako sam mu puuuuuuuno puta rekla gdje je. Smijao se kad je vidio da sam je ovaj put stavila u ćošak sobe i napisala na njoj da je za bolnicu, ali neka, bitno da on zna gdje je.

Ima li nešto što nisam napisala, a mislite da trebam ugurati u torbu?

 

 

 

Trudničko gniježđenje – na hrvatski način

Ako čitate strane portale namijenjene mamama onda jako dobro znate što je to, kako oni lijepo kažu, ‘nesting’. Kod nas riječ ne može biti ružnija kad se napiše, trudničko gniježđenje, božemesačuvaj! Ali lijepa ili ružna, riječ ima smisla. Eto, ja kao da sam posljednjih tjedana nestala s lica zemlje, ali nisam…samo se malo gnijezdim.

To ne znači da kao američke kolegice uređujem sobu za bebu i gledam dizajnerske ideje. Radim to kao većina hrvatskih budućih trudnica. Razlike su naravno ogromne. U Hrvatskoj, većina budućih mama priprema robicu koja je ostala od starijeg djeteta (ili pere robicu proslijeđenu od prijateljica i rodbine s malo većim bebama). Tako i ja.

Pa onda skupljanje kolica, onih jaje sjedalica za male bebe, i tako to – kako sve više ljudi oko mene ima klince primjećujem da postoji neki oblik folklora u tim pripremama. Mislim da u tome nema nikakve sramote, dapače, krasno je što još uvijek u našem (sve otuđenijem drutštvu) pred kraj trudnoće osjetite tu povezanost.

Svi se nekako slože da bi beba koja dolazi imala lakši početak. Netko će vam proslijediti knjigu o tome kako brinuti za dojenče, netko robicu, netko treći pitati će da li da vam kupi presvlačilicu ili kadicu za kupanje, četvrti će se pojaviti s jastukom za dojenje. Kod nas nema onih popisa po dućanima gdje se registrirate da kupite što djetetu treba, ali postoji neformalna mreža koja je tisuću puta čvršća i kvalitetnija. Djedovi, bake, obiteljski prijatelji, svi oni nekako pokušaju olakšati novopečenim roditeljima. Zato to naše hrvatsko gniježđnjenje izgleda manje glamurozno nego baby shower i slični američki običaji, ali meni je baš nekako drago.

I tako sam ja, uz pomoć obitelji i prijatelja, gotovo sve već odradila.Oprala sam i opeglala svu robicu (ponovno čekam dečka, tako da imam jaaaaaako puno stvari) i napravila popis stvari koje mi trebaju iz dm-a i apoteke. Torbu za bolnicu spremit ću ovih dana, imam još 5 tjedana do poroda pa mislim da bi bilo ok spremiti je, jednostavno zbog toga što je život nepredvidiv. Osim toga, i činjenice da čekam majstora za krečenje, zapravo sam spremna. Barem se tako osjećam.

3 razloga zašto su lijene mame super

Možda mislite da je ovo šala, ali jako sam ozbiljna. Najozbiljnija. Lijene mame su izvrsne mame, i nema razloga da se sramite ako ste jedna od njih. Mislite da pišem gluposti? Razmislite malo o ovome: mnoge velike prekretnice u ljudskoj povijesti dogodile su se upravo zahvaljujući lijenosti.

Na primjer, lift sigurno nije izmislio netko tko je volio hodati po stepenicama, već netko tko je bio lijen. Auto? Pa, nekako slutim da to isto nije bilo do nekoga tko se volio brinuti o svojim konjima i kočiji. Perilica suđa, perilica veša..sve je to do pametnih ali lijenih ljudi, koji su željeli kraći i lakši put.

Zato su i lijene mame super! Jer naša djeca zapravo imaju puno benefita od toga što smo lijene. Eto tri:

1. Djeca lijenih mama su samostalnija. Kakve to veze ima, pitate? Pa, na primjer, kako je moje dijete počelo samostalno jesti? Tako što imam dobru vešmašinu i bilo mi je draže (jer sam lijena) presvući ga nakon ručka nego da ga ja hranim do tko zna kad. Kako je naučio izuvati se i obuvati? Tako da mi se nije dalo vječno klečati i da to radim ja, pa sam radije petstoputa objasnila i pustila ga da proba sam. Kad je žedan, a ja radim nešto drugo, ja mu ne nosim vode. Zna gdje stoji štoklec, zna gdje je pipa. Naravno da mu dodam čašu vode ako sam u kuhinji, ali ne pada mi na pamet dizati svoje trudno dupe s kauča da bi ga posluživala.
2. Djeca lijenih mama su spretnija. Razmislite malo. Ako ste stalno trčali za njima dok su bili mali, sve su šanse da ste ih uspijeli spriječiti da se provlače, zavlače i penju posvuda. Lijena mama, koja je za to vrijeme sjedila na klupi i samo promatrala što se događa, vjerojatno to nije uspjela. Rezultat? Dijete je spretnije.
3. Djeca lijenih mama više pomažu po kući. Moje dijete pomaže prazniti perilicu, puniti vešmašinu, stavljati čisti veš u ormar, usisavati, skupljati igračke… Nije to zato što sam super posvećena tome da od njega napravim dobrog građanina, ukućanina i radnika. To je zato jer se meni ne da to raditi samoj. Možda to zvuči ružno, ali to je istina, i nemam je potrebu skrivati.

Eto. Razmislite malo o tome kad se sljedeći put budete osjećale krive jer ste napravile nešto što bi se moglo opisati kao lijeno. 🙂 🙂

Kako nas trudnoća promijeni…

Kad ljudi vide trudnicu obično je ono što prvo primjete fizička promjena. Zaokružimo se, popunimo na nekim vrlo vidljivim mjestima, drugačije hodamo, drugačije se ustajemo sa stolice. Ali zapravo, najveća je ona promjena koja se dogodi iznutra, a koju mnogi niti ne primjete.

Promijeni se ono o čemu razmišljamo, a kako je jako dobro rečeno u onoj staroj – naše misli postanu naša djela, naša djela postanu naše navike – i odjednom se sve promjeni. Postanemo drugačiji, ponekad to kod sebe prepoznamo, ponekad ne. Meni se čini da sam te promjene ovaj put svjesnija nego kad sam prvi put postala mama. Ovaj put vidim da sam drugačija, i to ne nužno bolja.

Teže obavljam sve ono što inače obavljam s lakoćom – najviše zato jer mi se teško fokusirati i treba mi puno više mira nego inače. Smislila sam tisuću ideja o blog postovima koje želim podijeliti s vama, a kao da ne mogu ukrasti pola sata da ijednu od njih napišem. Znam da lažem sama sebe – imam vremena, ali nemam energije. Razmišljam o ovom malom biću koje nosim pod srcem, o obitelji, o poslu, o tome da pojedem nešto zdravo ili o tome da odspavam pola sata na kauču. I tako od misli o odmoru nastane navika da spavam kad god mi to život dozvoli :).

Vidim to često i kod drugih trudnica, i uvijek mi bude simpatično. Odjednom, knjige o bebama su zanimljive. Odjednom, možemo o pregledima pričati pola sata. Odjednom, vrlo diskretne dame zanimaju sve pojedinosti poroda uključujući i točan opis klistiranja.. Sve se odjednom promijeni! Eto, to je objašnjenje i za moje nepisanje.

Uglavnom, odlučila sam da mi to ipak nije potpuno ok, jer postoji puno stvari koje želim podijeliti s drugim mamama i onima koje će to tek postati, i obećavam da ću se popraviti!

Trudnički živci ili zašto me nije sram kad prolupam

Prestala sam pušiti. Ne pijem alkohol i izbjegavam gazirana pića. Zdravije jedem nego inače. Ali ako mi se plače – plačem bez trunke srama. Jer ja to zaslužujem.

Postoji puno stvari koje trudnice trebaju i ne trebaju raditi. Puno članaka o tome što treba jesti, a što ne treba. E pa ovo nije tekst o tome. Ovo je tekst o trudničkim slobodama.

Prošli put kad sam bila trudna plakala sam na reklame ‘Hvala ti mama’ i na pjesmu ‘Malena’ koja je taman tad bila apsolutni hit. Jednom sam vozila i čekajući da mi se upali zeleno plakala na tu pjesmu tako jako da je vozač iz auta do mahao i kroz staklo mi signalizirao, pokušavajući saznati jesam li dobro. Ne sramim se. Da, inače nisam tip koji plače. Očito, kad me hormoni preuzmu jesam.

Plačem i kad mi ne ispadne kolač kako sam zamislila, i kad Ante ne izgleda dovoljno zainteresiran za analizu Dnevnika i kad mi se čini da su mi kapci strašno naotečeni od prethodnog plakanja.

Uglavnom, često plačem.

Imam manje strpljenja za gluposti i možda govorim otvorenije nego što inače imam običaj. Odbijam negativnost i u širokom luku zaobilazim ljudi zbog kojih se osjećam loše. Nije me sram.

Dođe to kao i s hranom. Znam i ja inače da bi trebala jesti više voća, ali kad sam trudna aktivno se trudim. Isto tako znam i inače da bi mi bilo bolje nekad pustit suzu. Samo mi je to inače teško. Kad sam trudna, nije me sram.

Novogodišnje odluke za svaku mamu

Prošla je euforija i 2016. se više i ne čini baš tako jako nova. Neke novogodišnje odluke možda su već i pale u vodu? E, pa sad je vrijeme za trijezno razmišljanje, za odluke koje se donose hladne glave. Evo tri novogodišnje odluke koje bi trebala donjeti svaka mama.

Nisam od onih koji svake godine donose novogodišnje odluke, ali sam prije dvije godine čvrsto donjela jednu vezanu za financije. Trebalo mi je skoro 11 mjeseci upornog odricanja da je ostvarim, ali kad sam shvatila da sam uspjela, bila sam presretna.

Nekako mi nije ok da si zadamo 1.1., to zna pasti u vodu, ali početak godine je dobro vrijeme za uvođenje promjena. Zato sam razmišljala, sad kad ću i drugi put postati mama, koje su to novogodišnje odluke koje bih trebala donjeti. Nakon što sam smislila tri važne, shvatila sam da su te odluke primjenjive na većinu mama koje poznajem. Ovako bi to ja nekako rekla

1. Više paziti na sebe – kad postanemo majke postanemo i one koje brinu. Da naše dijete zdravo jede, da bude na toplom, da ga mažemo samo najboljom kremom, da nosi fini pamuk, da ne propusti niti jedan pregled, da bude dovoljno na zraku…ma milijun sitnica. U isto vrijeme, znam mame koje su odustale od vježbanja jer dva sata tjedno za sebe, to je previše. Ma i sama nisam bila skoro dvije godine kod zubara dok me nije zabolio zub tamo negdje u studenom. Brinuti o sebi nije sebično, već odgovorno. Svako dijete zaslužuje zdravu i sretnu mamu. Zato ja namjeravam ove godine više brinuti o sebi!
2. Manje brinuti – da se dijele nagrade za brigu, mislim da bi 99 posto otišlo u ruke ženama. Neki dan mi je također trudna prijateljica rekla da joj najteže pada to što stalno brine je li sve ok. Pokušala sam ju uvjeriti da bi trebala prestati, jer je to nekako dio majčinstva. Od trena dok zatrudnimo, pa dok imamo malu bebu, pa i kasnije, uvijek brinemo, samo brige imaju drugu formu. ‘Zašto me sad nije lupnula beba’, ‘Traju li njegovi grčevi predugo’, ‘Zašto ona još nije počela govoriti’, ‘Druži li se on u vrtiću dovoljno’… Treba barem malo manje brinuti – ne dopustiti da nam brige preuzmu život. Zato ću ja ove godine nastojati otjerati te misli od sebe, pogotovo sad dok sam trudna!
3. Više se glupirati – da, definitivno. Možda je nekad bolje pojesti običnu tjesteninu s bezveznim sosom nego raditi super zdravi ručak za svoju obitelj. Ako ćete razliku vremena potrošiti tako da ćete ležati na podu i slagati autiće, mislim da to nije loša odluka. Ne kažem da dijete prebacite na hranu iz pekare i cijele dane se igrate, nemojte me krivo shvatiti. Samo mislim da je nekad bolje raditi snjegovića nego prati pod koji se uprljao čizmama. Oni se neće sjećati poda kad odrastu. Snjegovića bi se mogli sjećati. Zato ću se ove godine  ja više glupirati, a manje slobodne trenutke koristiti za kućanske poslove!

Eto, to su moje tri odluke za ovu godinu. Ne želim provesti svo vrijeme do poroda brinući se. Niti želim kad jednom budem imala dvoje djece zaboraviti na sebe, jer je to jako lako i s jednim, a pretpostavljam da će s dva biti još lakše. Želim uživati u životu i u majčinstvu, jer klinci prebrzo rastu.

Imate li vi neku novogodišnju odluku?

Kad je ok reći da si trudan?

Svaka žena ima svoju teoriju. Neke kažu kad prođe prvo tromjesečje. Neke kad se prvi put popiške na štapić. Neke kad više ne mogu skrivati trbuh. Rekla bih da mame blogerice kažu ranije. 🙂

Uglavnom, ne zanemarujem blog jer mi je dosadio, već se nekako nisam mogla natjerati pisati nešto, a istovremeno prešućivati vijest koja mi je preuzela život. Da, trudna sam!

Trudna sam dva mjeseca i jako sretna zbog toga. Planirali smo drugo dijete, iako je plan bio krenuti u avanturu nakon Nove godine. Kako to nekad bude, ne može baš sve biti baš onako kako planiramo, ali nekad bude i bolje!

Kad sam nosila Jakova, vijest da sam trudna skrivala sam kao zmija noge. Šutjela sam, lagala, osjećala neku neobičnu nelagodu kad se o tome govorilo. Da sam mogla, šutjela bih valjda do šestog mjeseca trudnoće. Ma lažem, šutjela bi do poroda. Ne znam točno zašto, ali tako sam se osjećala i gotovo svima je sretnu vijest govorio moj muž, ili bi je pak čuli od nekoga tko zna. Bila sam silno samosvjesna oko toga i osjećala sam kao da bi bilo bolje da nitko to ne zna i ne spominje. Nekako sam mislila, ako se nešto loše desi, najbolje da nitko ne zna. Pitam se, da se nešto dogodilo, bi li uopće ikome rekla…možda čak i ne bi.

Tri godine kasnije, kao da sam druga osoba. Zapravo sam jedva čekala reći, čak i na poslu. Imam potrebu da ljudi znaju, koliko god da je rano. Eto objavljujem to čak i na blogu. Ja od prije tri godine bi pala u nesvijest na samu tu ideju. Ljudi se uistinu mijenjaju. Danas nekako mislim da što god da se desi, treba to podijeliti s onima koje voliš. Radost se uvećava kad se dijeli, tuga bude mrvu manja. Svi mi trebamo svoje krugove potpore. Tako danas osjećam, i zato pišem ovaj post.

ALI:

Ok je ako netko ne želi reći na poslu, ili želi iznenaditi bližnje tek kad prođe neko vrijeme. NIKAD ne bi trebali pitati neku ženu je li trudna, pa makar izgleda kao da će sutra roditi. Ako nije, povrijedit ćete joj osjećaje. Ako je, možda vam to još nije spremna reći.

Eto. Moj odgovor na pitanje iz naslova je – kad god želite. Ok je reći da ste trudni kad je to vama ok.

Pusa od trudnice

Nema više olakih obećanja

U posljednje vrijeme događa mi se da me ugrize za dupe (nemojte mi zamjeriti na izrazu, ovaj mi se čini najtočniji) dobro pamćenje koje pokazuje moj sin. Ne znam od koga je naslijedio tu sposobnost, ja sam često u kategoriji zlatne ribice. Kažem i zaboravim u istih 30 sekundi, pogotovo kad se radi o stvarima koje nisu jako bitne. Kod njega, izgleda, to baš i neće prolaziti.

Ranije to nisam primjećivala, ali u zadnje vrijeme mi se stalno događa da me podsjeća na stvari koje sam potpuno smetnula s uma. Dođem s posla u ponedjeljak, na primjer, i on me pita jesam mu kupila baterije za autić. Koje sam rekla da ću kupit u subotu, i koje sam (naravno) potpuno zaboravila. Mislim si, ok, zapisat ću, sjetit ću se neki drugi dan. Utorak, još nisam ni lijevu nogu pridružila desnoj da uđem kroz vrata evo njega opet – ‘Mama, jesi kupila baterije?’.

Nije meni neobično što se on sjeti nečega, ali to da se sjeti nečega što nitko nije dva dana spomenuo mi je malo neobično.  Kako? Kako dijete od dvije i pol godine pamti bolje od mene koja imam 31 godinu?

Uglavnom, vrijeme je da si priznam da nema više onih starih ‘tako se djeca varaju’ shema. Nisam to puno koristila, ali nekad je dobro došlo. Na primjer, kad bi on smislio da baš silno želi nešto u dućanu, a ja bi mu rekla da ćemo se vratiti po to. Pa bi zaboravio za pet minuta. Ili kad bi baš silno htio ići u Bauhaus (opsjednut je Bauhausom, nikad nije bio, ali iz nekog razloga uvjeren je da je to njegovo mjesto iz snova) onda bi ja rekla da ćemo ići za vikend i onda bi zaboravio do srijede. Bome, to vrijeme je definitivno prošlo.

Sad se sjeća svega. Rekli smo da idemo u grad kad se probudi? Još ni oči nije do kraja otvorio, već si traži tenisice. Rekla sam da ću ispeći pizzu navečer? Ako smo upalili svjetlo, znači da je vrijeme da upalim i pećnicu, inače slijede brojna pitanja. Iako nekad malo umara to ‘sveznalaštvo’ moram priznati da mi je i malo cool.

Odjednom, sad tu je mali pregovarač. Mala, ali već promišljena osoba. Obećala si nešto? Drži se toga, mama. Tjera me da budem bolja. A to je valjda i najvažnije u roditeljstvu, da nas učine boljim ljudima.