Naš život bez TV-a

Znam, zvuči vrlo dramatično. Život bez TV-a? Bez filmova i serija i vijesti i…svega? Ma to zapravo nije toliko dramatično i može vam podosta otvoriti oči i poboljšati obiteljske odnose. Meni je eksperiment koji sam mislila provoditi tjedan dana prešao u rutinu i zapravo sad mislim da sam trebala izbaciti TV iz našeg života puno ranije.

Naravno kad kažem ‘našeg’ života mislim na naš život s djetetom. Naš život kad on zaspi itekako i dalje ima TV. Ne mogu ni zamisliti živjeti bez TV-a. Previše ga volim. Dozvolite mi da pojasnim prije nego zaključite da sam potpuno luda i nedosljedna.

Radi se o tome da sam prestala paliti TV radnim danom.  Isključen je sve dok Jakov ne zaspi. Kako on ide u vrtić, i nakon toga je otprilike sat vremena sa bakom i djedom dok ja ne dođem (tamo ne gleda tv), sada on većinu radnih dana ne gleda TV uopće. Međutim, moja motivacija nije imala veze sa smanjenjem vremena koje on provodi pred ekranom – nego sa smanjenjem vremena koje ja provodim pred ekranom.

Jakov uopće nije dijete koje voli gledati televiziju. Rijetko mu na dulje od minute ekran privuče pažnju, i tek smo nedavno otkrili crtić. Namjerno kažem u jednini jer gleda jedino Pokoyo, i to maksimalno dvije epizode na dan. Dakle, jasno vam je, nije u njemu problem, problem je u meni.

Dođem s posla i krenem od kao uragan – pokupim čarape, sklonim ruksak, igram se s njim, zajedno praznimo perilicu,  kuham večeru, kupam ga, pa usput napunim  vešmašinu… Tipično za svaku mamu na svijetu – možda je neki korak drugačiji, ali znate o čemu pričam.

Problem je bio u tome što sam uz sve to ja pokušavala i gledati televiziju. Zapravo, upalila bih je, pa bi mi svako toliko nešto odvuklo pozornost i pogled na ekran. To je zaostala navika iz života prije djeteta – brzo nakon dolaska doma upalim televiziju i ona je nekako pozadina svega. Tu je, radi, čak i kad je ne gledaš. Pa kad te nešto zainteresira, onda pogledaš što je uopće na tom programu na koji si stavio.

U međuvremenu, život se promijenio i sad imam dijete od dvije godine, a navike su ostale. Zato nam je najgore vrijeme bilo od 18:30 na dalje. Kombinacija djeteta pred spavanje i mame koja ‘samo’ želi pogledati dnevnike na sve tri televizije je izazivala puno nervoze. Jedan dan me zgromila tužna istina – od ponedjeljaka do petka s njim provodim jako malo vremena, i unutar tih nekoliko sati imamo divnih trenutaka, ali gotovo svaki dan se nekako oko Dnevnika Nove TV unervozim i u vrijeme kad on treba u krevet znam biti napeta k’o puška. Rastužilo me to. Znala sam da me na kraju smiri večernja rutina, i dok pročitam drugu slikovnicu sam ok, ali počela sam razmišljati o uzroku. U čemu je problem?

Shvatila sam, u TV-u. Odvlači mi pozornost. Stalno. Posljedica je jednostavna – moje dijete se bori za pažnju, pa postaje glasnije. U trenu kad je meni nešto na TV-u najzanimljivije i kad se ja pokušavam fokusirati na to da čujem reportažu, on postaje još glasniji, pa ja postajem nervozna, pa je onda on još uporniji – uglavnom, začarani krug.

Kad sam to jednom osvijestila, počela sam sličnu situaciju primjećivati i kod drugih roditelja. Klinci se igraju, a roditelji pokušavaju čuti nešto na tv-u. Pa onda roditelji malo pojačaju, ali, kao u inat, klinci su još glasniji. Sigurno znate o čemu govorim.

Probala sam jednu večer ne upaliti TV da vidim kako će mi biti. Neću lagati, malo mi je falilo da zaboravim na taj koncept, svrbio me prst da upalim na Dnevnik. Pobijedila sam taj nagon samo zato jer nam je bilo toliko lijepo pričati i igrati se da sam odlučila izdržati.

Jedna večer pretvorila se u pet, i sad su već prošli mjeseci bez televizora u ‘našem’ životu. Muž mi radi u smjenama i kad je navečer kod kuće nekad prekrši pravilo, ali u većini slučajeva i on se drži principa. Nekako smo prisutniji dok TV ne radi. Ne mogu vam riječima opisati koliko imam osjećaj da su se naše večeri proljepšale odkako nema te stalne pozadine TV-a. Kao da je neki mir ušao u stan.

Toplo preporučam svima da probaju, barem na nekoliko dana. Znam da je to teško, pogotovo s većom djecom koja traže TV, ali probajte. Uostalom, ako vam se ne svidi, daljenski je uvijek tu negdje.

Besplatne bojanke

Nikad više ne morate trošiti novac na bojanke! Ako imate printer ili kopiraonu u blizini,u ovom postu možete pronaći sve što vam treba da bi vas vaši mali umjetnici obožavali.

Svi već znamo da je internet nevjerojatno mjesto za mame. Zato želim onima koje možda nisu otkrile neke male dragulje na njih ukazati, jer predivna je stvar što u 21.stoljeću naša djeca više nisu ograničena našom maštom, već mogu profitirati i od tuđe. Uvijek me iznova oduševljava koliko genijalnih ideja je na internetu dostupno potpuno besplatno, i koliko nam život može pojednostavniti netko koga nikad nećemo upoznati. U ovu kategoriju definitivno ulaze ljudi koji negdje tamo rade šablone za bojanje i stavljaju ih na internet, da bi tuđa djeca mogla bojati.

Od kad sam prvi put naletjela na njih oduševile su me, jer stvarno je moguće isprintati čudesne bojanke, uz gotovo nikakav trošak. Tisuću je razloga zašto su ove stranice bolje od kupovnih bojanki- bogatstvo ponude, cijena, praktičnost…

Poznavajući klince, ne bi preporučila da im pokažete koliki izbor zapravo imaju, jer ćete inače na pola printanja jedne slike već slušati ‘Ali ja bi ipak onu druguuu’. Osim tog savjeta, jedini drugi koji imam je da koristite malo deblji papir, pogotovo ako printate bojanke za mlađu djecu.

Besplatne bojanke možete skinuti na jako mnogo mjesta. Naravno, nisu sve slike jednako lijepe na svim stranicama, i neke nude manji, a neke veći izbor. Meni možda najbolja je Dino Kids. S ovog mjesta možete isprintati nebrojene stranice za bojanje. Sve je vrlo logično podijeljeno u kategorije, pa ima cijelu sekciju posvećenu Disney crtićima, Looney Toonsima, Barbie… A sve te stranice podijeljene su opet po kategorijama pa možete naći ‘šablone’ čak i za Barbie sirene. I, da, prije nego se i zapitate sve vi mame djevojčica – ima i famozne Else. Točnije, ima 57 različitih crteža iz Ledenog kraljevstva koje možete isprintati, a i ova koju sam ja zalijepila upravo je s te stranice.

Na stranici nazvanoj (ne baš kreativno) Printable colouring pages vodili su se drugom logikom pa su printeve podijelili u dvije kategorije – za dečke i za cure. Mame koje traže muške bojanke tu imaju cijeli zlatni rudnik, od Boba graditelja do Nindža kornjača, Action mana, Spider mana pa do klasika – Super Maria. Ono što na ove dvije stranice možda i nije najkvalitetnije riješeno su bojanke životinja, ali njih možete naći na Hello kids.

Zapavo, daleko najbolje bojanke životinja koje sam ja pronašla su na Kids National Geographic ali one baš i nisu za malu djecu. Ove životinje fenomenalno su nacrtane, ali prije su za školarce nego za vrtićare. Ipak, stranica je toliko nevjerojatna da ju nisam mogla ne spomenuti kad već pišem o ovoj temi.

I to je to – klik na link, još dva klika dok pronađete što želite i klik na ‘print’. Toliko je jednostavno doći do super besplatne bojanke. Kažem besplatne, jer jedini trošak koji imate je printanje, a to je stvarno zanemarivo mali trošak, čak i ako printate u kopiraoni.

Nadam se da vam je ovaj post bio koristan. Ako pak imate neki svoji izvor za bojanke koji želite preporučiti drugima, svakako ga spomenite u komentarima!

Pa-pa pelene!

Skidanje iz pelena jedna je od velikih prekretnica odrastanja, i presretna sam što smo mi, hajmo reći negdje na 90 posto do cilja da potpuno maknemo pelene iz naših života. Proces je dugotrajan ali lak, i mislim da se zapravo ta fama oko micanja pelena stvara nepotrebno. Da, ako forsirate biti će jako jako teško i puno ćete se nervirati. Isto tako, ako vam je velika drama to što s djeteta morate doslovno guliti mokre gaćice i hlačice – bit će vam problem. Ako pak cijelom procesu pristupite ležerno, rezultat će sigurno doći. Ustalom, ja još nikad nisam vidjela zdravo dijete od 4 godine da ima pelene. Ono što jesam vidjela su mame koje su od micanja pelena napravile teške drame i puno se nervirale.

U konačnici, postoji puno metoda. Možda ste vidjeli i u komentaru na moj post o prljavom vešu – jedna od čitateljica je isprobala metodu three day potty training i uspješno iz pelena skinula blizance (!) u samo tri dana. Kaže, bilo je teško, treći dan je skoro i odustala, ali je uspjelo. Ako ste sa svojim djetetom kod kuće, isplati se probati. Čak i ako imate dijete u vrtiću, možete isprobati metodu kad imate produženi vikend na raspolaganju. Ipak, ako iole volite svog muža, dečka ili drugu odraslu osobu s kojom živite, možda da ipak ne izaberete baš ovaj produženi vikend. Sutra je možda ipak malo previše brzo 🙂

U mojoj kući tranzicija je trajala (i još traje) značajno dulje od tri dana, ali mislim da smo svi zajedno uložili i mnogo manje energije. Nikad nismo koristili ‘tutu’ kahlicu ili kako ju već tko zove. Kupili smo daskice koje se stavljaju na klasičnu wc dasku i pitali ga želi li na wc. Jakov je na to super reagirao i vrlo brzo je počeo tražiti da kaka na wc-u. Bili smo jako sretni zbog toga, ali to da traži piškiti se nije dogodilo baš tako brzo. Dapače, sam je tražio da mu stavimo pelenu kad bi mu obukli gaćice. Mjesecima je tako kakao na wc-u, ali odbijao ići na wc piškiti, i odbijao da mu skinemo pelenu, iako je noćna pelena često bila suha. Moja politika je uvijek bila jednostavna – nisam inzistirala. Znala sam da će odlučiti odbaciti pelenu kad bude spreman. Zimi, dok je u igri puno slojeva odjeće ionako je veliki stres za malo dijete da razmišlja kad mu se piški i da mu se na brzinu skidaju hlaše, štrampice i sve što već ima na sebi.

Pokazalo se da sam u pravu – prije mjesec dana, s pune dvije godine, jednostavno je jedan dan rekao da više ne želi pelenu. Obukli smo gaćice i avantura je krenula. Kako je u to vrijeme bio i kod kuće s vodenim kozicama, prvih par dana kad su ‘nezgode’ česte prošli smo zajedno i polako su se te iste nezgode prorijedile. Kad se vratio u vrtić, vratio se bez pelena i teta je prijavila da bez problema ide na wc. Još ponekad dođe u drugim hlačama iz vrtića ali dani su sad već u pravilu suhi.

Noćnu pelenu još uvijek stavljamo, ali mislim da ćemo do ljeta maknuti i nju. U svakom slučaju, nastojimo mu ne stvarati pritisak, često pitamo treba li na wc i uživamo u tome što odrasta. Lijepo je gledati ga kako postaje mali muškarac.

Zato, mislim da nema potrebe za strahom. Pelene će otići pa-pa kad dijete za to bude spremno. Samo budite strpljivi, puno razgovarajte s njim (ili njom) i nemojte osjećati pritisak, niti ga stvarati svom djetetu. Oni su mudriji nego što izgledaju, i kad su spremni, sami će vam to pokazati.

Malo smijeha

Obožavam ‘meme’, i od kad sam naletjela na prvu uvijek ih koristim. Nekad odgovaram na pitanja pomoću njih, nekad komentiram, nekad se samo cerekam sama ispred svog ekrana.

Dječjih ima puno, pa sam odlučila prilagoditi nekoliko najdražih, koje su mi nekako najbolje sjele. Nadam se da će vam izmamiti osmjeh 🙂

Dekice s toplim riječkim srcem

Silvija Gerc Vodopija, Ivka Vodopija i mala Anja, photo by Goran Kovačić/Pixell

Prijelazni objekt dio je odrastanja koji uvijek pamtimo. Neki imaju medvjediće, neki jastučiće – moj Jakov ima dekicu. Zapravo, ima dvije, gotovo iste. Jednu za kod kuće, jednu, koja je malo manja, u vrtiću. Pomalo liči na Linusa iz Charlie Browna kad ih vuče okolo, i još uvijek ih prilično voli, iako je prešao drugu godinu. Njegove dekice imaju male sovice, i mekanu podlogu, i kad sam naručivala prvu, više sam to radila zbog sebe nego zbog njega. Dekice za pokrivanje kupila sam puno prije njegovog rođenja u dućanu s dječjom opremom, a onda sam kad je on već imao četiri mjeseca naišla na Roda Moda stranicu. Zaljubila sam se. Kupila bih ih sve. Postalo mi je manje bitno što imam već četiri dekice različite debljine kojima mogu pokriti dijete i puno važnije da imam jednu takvu, posebnu – Roda Moda.

Ne znam je li na kraju on zavolio baš tu dekicu jer sam ga najviše voljela pokrivati s njom ili zbog nekog drugog razloga, ali Roda Moda je postala sastavni dio našeg života. Ono što mene posebno oduševi kad razmišljam o tome je kako slučajno nabavljeni predmeti postanu centralni dijelovi djetinjstva. Od mnogih fotografija do priča koje ćemo pričati o tome kakav je bio kad je bio mali – Roda Moda će uvijek biti tu negdje. Kao što je mom mužu bio medvjedić Parić, kojeg njegova mama još i danas spomene.

Zato me znatiželja navela da pitam tko je to proizveo dekicu koja je mom djetetu toliko važna – i upoznala sam Silviju, koja te dekice radi (vjerovali ili ne) sa svekrvom! Posao je krenuo, kao i većina drugih – slučajno, kad su tražile vreću za kolica za bebu Silvijine prijateljice.

– Dugo smo tražile vreću koja bi se prijateljici svidjela, a onda smo je u konačnici našle u Sloveniji. Ta je vreća bila krasna, ali jednobojna i vrlo skupa, što nas je potaknulo na razmišljanje o zabavnim i povoljnijim stvarčicama za bebe. Uslijedila je potraga za tkaninama i nakon što smo uvidjele koliko preslatkih tkanina za bebe postoji, jedna je stvar vukla drugu i više se nismo mogle zaustaviti – jednostavno smo htjele izraditi sve! Shvatile smo da imamo sve što je potrebno za realizaciju ovog posla – svekrva fantastično šije i ima iskustvo rada za velike svjetske brendove odjeće, a ja volim dizajnirati, fotografirati i komunicirati s kupcima – kaže Silvija.

Kao mama koja se nedavno nakon porodiljnog vratila na posao, ona sad, kao i sve mame, pokušava žonglirati svim novim i starim ulogama. Roda Moda za sad je hobi, ali jako drag. Silvija kaže kako ona i svekrva imaju mnogo planova i nadaju se da će hobi s vremenom prerasti i u “pravi” posao. Do sad su već napravile stotine dekica i podložaka za kolica.
-Roda moda je u kratkom vremenu postala jako popularna i jako smo ponosne na to. Neki dan nam je jedna mama javila da je vidjela u jednoj šetnji tri naša podloška na Zrinjevcu i da se razveselila kao da ih je ona radila (pusa toj mami, prepoznat će se :). Činjenica da naših podložaka i dekica ima toliko puno u šetnji nas uvijek malo iznenadi, ali kad malo razmislim – negdje su morali završiti svi ti poslani paketići – kaže Silvija, koja se meni, kao i mnogim mamama svidjela i zbog svog jednostavnog, nenametljivog pristupa.
Kad sam ju upitala je li teško posao voditi preko Facebooka, Silvija je napisala kako nije, ali je vremenski zahtjevno, jer je upita mnogo, a sa svakim želi popričati, predložiti dizajn, želi da svi budu zadovoljni.

– To su slatke brige. Kroz komunikaciju i dogovore, zbližila sam se s mnogim mamama pa se zaista možemo pohvaliti kako se većina naših kupaca ponovno “vraća” Rodi modi, nakon što njihove bebice prerastu naše stvarčice – naručuju za poklon. Imamo zaista mnogo ponovnih narudžbi, što je znak da radimo dobar posao. Zaista nisam imala niti jedno neugodno iskustvo, valjda privlačimo super mame – kaže Silvija.
Silvijinih radova je previše da bi stali u jedan post, pa svakako pogledajte što radi na njenoj stranici, vjerujem da će vam se svidjeti.

Sizif i prljavi veš

Čak i dok ovo pišem okružena sam vešom. Ovo je doduše čist veš, ali kraj mene je i sad ono što moja prijateljica zove ‘konjić’. Žica za sušenje veša. Bože, koliko je mrzim.

Nekad davno, dok nisam bila mama (ma tko se toga uopće sjeća) nisam bila zarobljena u ovom vječnom ciklusu pranja i slaganja veša. Odjeće. Krpica. Zovite ih kako hoćete, ali ovo je sad već ušlo u tragikomičnu sferu. Imam osjećaj da češće čujem melodiju koju svira moja vešmašina na kraju ciklusa nego telefon da zvoni. Stalno skupljam prljave čarape, majice i hlače, i stalno čiste vraćam u ormare. Nekad davno imala sam tri kategorije – bijelo, crno, šareno. Hahaha, kad je to bilo…Sad mogu prati po nijansama – na primjer, mogu oprati jednu svijetloplavu i jednu tamnoplavu mašinu. Netko tko nema dijete pomislio bi da karikiram. Mame znaju da je ovo istina.

Najviše me muči, iskreno, kad se to točno normalizira? Prvo sam mislila da će to biti kad mrvu poraste, kad prestane bljuckati. Ali onda je postalo još gore jer je počeo jesti kašice. Pa je postalo još puno gore kad je počeo samostalno jesti. Ni tu nije bio kraj jer je onda počeo puno više trčati (i padati) vani. Onda je krenuo u vrtić, što je značilo još presvlačenja i još više prljanja. Sad polako počinjemo skidati pelene. Da, dobro pogađate, još prljavog veša za mene. Jel bude bolje barem kad krene u školu? Treba bi neki cilj kojem ću težiti, nešto da se nadam..

Sanjam o danu kad ću sklopiti žicu za veš. U prošle dvije godine to sam napravila ukupno šest puta (Božić-rođendan-Uskrs pa sve to još jednom). Fantazija mi je da mi se na tu žicu ulovi malo prašine negdje u kutu. Da mi jedno vrijeme ne treba. Nemojte misliti da sam luda i da imam nerealne snove. Ne sanjam ja da budem kompletno bez ovog ludila. Imam još jednu žicu za veš na terasi. Sanjam da barem jedna od dvije bude van upotrebe. Da se prestane povijati pod teretom i odmara malo. I naravno, ja zajedno s njom. Jedna vešmašina tjedno. Ne bi li to bila divotica? Možda bi onda odlučila štogod od svega toga i peglati… (Šalim se, peglanje je nešto što radim samo u slučajevima krajnje nužde. Umorna sam, ali još uvijek nisam poludjela.)

Mama na službenom putu

Osjećam se kao klišej, ali svaki put se veselim odlasku na put (oduvijek volim putovati, meni je samo da se negdje ide) ali kad odem, nedostaje mi moj mališa. Momentalno, čim znam da ga neću vidjeti nekoliko dana, kao da se pretvorim u totalni hodajući osjećaj i samo želim biti doma i igrati nogomet s njim na dvorištu.

Volim putovati, volim svoj posao, volim i ljude s kojima radim, ali od kad imam dijete toliko mi je teže uživati u tome što sam prije obožavala. Naravno, i dalje volim leći na čiste, čvrste hotelske plahte, otvarati one male sapučiće i onaj razvratni osjećaj doručka u hotelu (doručci su mi najdraži dio). Ali dok nisam bila mama nikad me ne bi vukla nostalgija. Sad odjednom, čim se udaljim 50 kilometara od kuće kao da neki alarm u meni proradi i obuzmu me emocije. Teško mi je to priznati, jer nisam na glasu kao emotivka, niti želim biti na takvom glasu, ali ja sam zapravo totalni mamasti klišej. Sve ono s čim se iskusne majke sprdaju.

Ne samo to, primjetila sam da sam takva najviše kad sam sama na putu. Do sada smo muž i ja nekoliko puta odlazili na dan-dva bez djeteta i onda sam zapravo bila skroz ok. Mališa je kod bake i dede, roditelji uživaju – sve pet. Ali kad odem sama, kao da sam ljubomorna na to što tata sam uživa u njemu, i što ja to propuštam.

Da mi je netko rekao da će mi biti tako, mislila bi da izmišlja. Ili da pretjeruje. Ali iskreno, puno emocija koje sam preživjela od kad sam mama spada u tu kategoriju. Nikad ranije nisam mogla zamisliti te osjećaje kako obuzimaju mene. Mogla sam zamisliti neke tamo druge žene. Ja? Ne ja, ja znam bolje. Mislila sam tako za panične strahove mama kad su djeca bolesna. Pa sam ipak u više od jedne prilike reagirala panično. Mislila sam tako za mame koje misle da su njihovi klinci napredniji od drugih, pa sam sad i u toj kategoriji (ubijte me, ali eto). Mislila sam tako i za one smiješne mame koje ne mogu potpuno uživati kad je njihovo dijete negdje, jer tko zna što on sad radi. Znam, znam da spava u doba dok ovo pišem, ali očito sam ja i ta mama.

Pristojna djeca, nepristojni odrasli

Odgoj. Možda je to ono što najviše podrazumijevamo kad govorimo o roditeljstvu. Učiniti od ljudskog bića dobrog čovjeka.  Zato često spominjemo majke onima za koje smatramo da nisu posebno kvalitetni ljudi. Zato i većina nas koja želi stvoriti dobre ljude svoju djecu nemilosrdno trenira.

‘Kako se kaže?’

‘Jesi zaboravio teti reći nešto?’

‘Kako pozdravljamo kad uđemo?’

‘To je bilo ružno. Reci baki oprosti!’

Naše dijete je super pristojno. Ne zato jer je naše- to kažu i tete u vrtiću i svi koji ga prvi put sretnu. Ali nekad se zapitam je li to stvarno dobar način da ga pripremimo za svijet, koji baš i nije pristojno mjesto.

Svakodnevno se srećem s odraslim ljudima koji ne koriste niti jednu od ‘zlatnih riječi’. Nema tu ni hvala ni molim, čak ni nonšalantno promrmljanog ‘Dan’ pri ulasku u lift. Naravno, to nisu ljudi s kojima radim. To su ljudi koje sretnem onako, usput. Koje ne poznajem, ali s njima imam doticaj, manje-više redovito. Ljudi koji si dozvoljavaju da se ponašaju kako god žele, jer živimo u velikom gradu i jer ih štiti osjećaj anonimnosti. Kladila bi se da se 90 posto njih ne bi tako ponašali da postoji šansa da im poznajem bratića, a kamoli užu rodbinu.

Prijatelj mi je jednom rekao da je on svoju djevojčicu učio da tri puta pozdravi prva, ali ako nikada ne čuje pozdrav natrag da odustane. Kaže, u njihovom haustoru jednostavno ima ljudi koji ne odzdravljaju sedmogodišnjakinji iz ulaza. Moj sin je još malen, za njega su sad pravila univerzalno primjenjiva, ali pitam se što ću mu reći kad me pita gdje su granice. Koliko pristojan biti kad su drugi nepristojni?

Nemam odgovor na to pitanje. Ali vidim koliko sam se promjenila kad gledam odrasle odkad imam dijete. Više im zamjeram ružno ponašanje. Najviše zato jer odbijam vjerovati da nisu odgajani, odnosno da su ‘neodgojeni’. Sigurna sam da svaki od tih neotesanaca ima negdje mamu koja bi se zacrvenila da vidi kako se on ponaša.

Zato, nemojmo okrivljavati mame. Mame daju sve od sebe, kao što su mame uvijek davale sve od sebe. Mame će djecu i dalje odgajati. Svakodnevno viđam mame (i tate) koji ponavljaju rečenice s početka ove priče i inzistiraju na ‘hvala’ ‘molim’ i ‘dobar dan’. Nažalost, neka od djece kojima to pokušavaju usaditi neće biti pristojni odrasli. Dio krivice možda leži i u onoj američkoj poslovici ‘radi kako kažem, ne kako radim’. Možda premalo pokazuju primjerom. Možda će klinci upasti u loše društvo. Možda ti roditelji samo nemaju sreće. Negdje putem shvatila sam da je i odgoj kao i sve drugo u životu – jedino što možemo napraviti je dati sve od sebe i nadati se najboljem.

Slikovnice, slikovnice

Hrpica slikovnica na noćnom ormariću u našoj sobi jako mi je draga. Ne radi se samo o tome da su priče slatke, radi se i o tome što ta hrpica predstavlja. Svaku večer, prije spavanja prođemo kroz tu zbirku točno određenim redom. Nekad, kad je jako umoran, zaspi na trećoj slikovnici. Nekad, kad je posebno odmoran nakon što pročitam zadnju moram krenuti na tešku artiljeriju u obliku Andersenovih priča. Za njih je još zapravo puno premalen, ali ga zvuk glasa ipak uspava.
To vrijeme navečer prije spavanja nekad je vrhunac mog dana. To je jedino vrijeme kad smo zajedno potpuno mirni, kad je on opet mali dečko koji leži, tih i miran sa svojom dekicom. To je vrijeme kad ne razmišljam o poslu, drugim ljudima niti kućanskim poslovima – samo uživam u tome što sam sa svojim djetetom u našoj večernjoj rutini. Svaku od slikovnica pročitala sam već toliko puta da ih znam napamet i zapravo to vrijeme koristim da bi se prisjetila koliko smo sretni što je još jedan dan prošao u zdravlju i sreći, što smo u toplom krevetu, pod sigurnim krovom i što se volimo. Nekako, to čitanje slikovnica mi dođe poput molitve na kraju dana – podsjeti me na sve za što sam zahvalna.
Ipak, slikovnice koje čitam još uvijek me iznenade. Neke tim koliko su bezvezne i neprilagođene djeci, druge profinjenom mudrošću koja je veća od kartona i sličica s kojima je upakirana.
Na primjer, jedna od njemu dražih slikovnica je iz serijala o Medi Tobiju. Nju uvijek traži prvu, pa je u našoj kući Medo Tobi svaku večer u kući djeda Božićnjaka iako je već prošao i Uskrs. Znam da njega privlače kartonski prozorčići koje može otvoriti, ali meni je navh glave Mede Tobija pa mi je drago što ga svaku večer prvog ‘riješimo’. Nemam ja ništa protiv Mede, nemojte me krivo shvatiti ali ne mogu razumjeti autora. Znači, kad Medo dođe u kuću djeda Božićnjaka djed njega rastreseno pita ‘Što ti ovdje radiš’. Iskreno, djedica malo ispada šupak u toj slikovnici, da oprostite na izrazu.
Ali ne želim o slikovnicama koje mi nisu drage. Niti o ovima koje po meni nisu ništa posebno, želim o stvarno fantastičnim slikovnicama.
Meni najdraže od svih koje čitamo su Mali majmun u velikoj brizi i Grubzon. Autorica obje je Julia Donaldson, a ilustrator Axel Scheffler, i njihov specifičan potpis bi prepoznala bilo gdje. Ilustracije su privlačne, a obje slikovnice su napisane inteligentno i s puno duha, na način koji i odrasloj osobi djeluje zabavno i zanimljivo. Humor ovih slikovnica nekako je za sve generacije, jer i meni s 30 i mom djetetu s dvije godine svaku večer predstavljaju gušt. Uglavnom, ja ću investirati u još slikovnica ovog dvojca ako ih ima prevedenih na hrvatski, a usput želim razveseliti nekog od vas.
Dakle, poklanjam jednu slikovnicu Mali majmun u velikoj brizi nekoj od vas. Nadam se da će vam pružiti puno radosnih trenutaka, kao što je naš primjerak pružio nama!
Što trebate napraviti? Samo komentirajte ispod ovog posta (znači ovdje na blogu) koja je vašem djetetu/nećaku/dragom mališanu najdraža slikovnica i zašto.
Komentirati možete sedam dana, znači do 15.4.2015. u podne, a dobitnicu će odrediti sreća, odnosno Random.org. Dijeljenje posta na Facebooku nije obavezno, ali me veseli 🙂

Kako pomoći djetetu s vodenim kozicama

Vodene kozice nisu bauk, ali nisu niti najugodnija bolest. Navodno je manjoj djeci lakše podnijeti kozice nego starijima, pa smo se time i mi tješili kad je naš dvogodišnjak ‘ulovio’ svoje. Kako to obično i bude s dječjim bolestima, kad prođu osjećate se savršeno ok i možete savjetovati nekog drugog, ali kad vam se događa prvi put – koma je. Mi sada čekamo da otpadnu zadnje kraste kako bi otišli kod liječnika da posluša pluća i (nadamo se) službeno oglasi kraj ove bolesti. Kako smo pri kraju ove epizode, mislim da će možda nekome pomoći naše iskustvo, pa evo što smo mi naučili.
Hipermangan je i dalje najbolje rješenje
Kalijev permanganat (ili narodski – hipermangan) od kojeg voda za kupanje postaje blijedo ružičasta nije samo uspomena iz djetinjstva. Kroz maglu se sjećam da je ranije to sredstvo dolazilo u kristalima koji su se rastapali u vodi. Sada u ljekarni kupite otopinu, koja se dozira kapaljkom prema uputama ljekarnika, ali radi se o istom sredstvu. Dijete treba kupati u mlakoj vodi, i poslije kupanja nježno obrisati kako ne biste dodatno nadražili kožu. Posebno oprezan treba biti da otopina ne dospije u oči. Ne preporučuje se pudrati kožu, a bijele paste kojima su nas mazali dok smo bili mali danas liječnici više ne preporučaju.
Mi smo dijete kupali i nekoliko puta na dan kad je bio u najgoroj fazi – drugi, treći, četvrti dan, kad svako tolko iznikne neka nova vodena kozica – i stvarno je pomagalo. Čim bi bio u kupki ponašao bi se opušteno, nije ih niti gledao, kao da ga uopće ne smetaju.
Nokti su važni
Čisti, kratki noktići jako su važni kad dijete ima kozice. Naš mališan je preko dana bio super dobar i nije se puno češkao, ali noću je nesvjesno u snu ipak grebao. Kako je grebanje instinktivna reakcija, njegove ruke smo prali i češće nego inače i jako sam mu pažljivo čistila nokte, pogotovo prije spavanja. Ako se već mora grebati, da to radi čistim rukama. Neki djeci stavljaju mekane rukavice, ali ne znam tko bi dvogodišnjaka uvjerio da ide tako spavati, pa ovu metodu nisam ni iskušavala.

Krema za ublažavanje svrbeža
Mi smo uzeli jeftiniju varijantu od dvije kreme za svrbež kod vodenih kozica koje su nam ponudili u ljekarni. Radi se o Lexodermu (i ova košta 90 kuna, pa toliko o jeftinoći) i nama je pomogla. Nakon kupanja i nježnog sušenja nanosili smo tanki sloj na kozice, i činilo se da mu je stvarno lakše. U ovom proizvodu s kremom dolazi i dezinfekcijsko sredstvo, koje možete koristiti između kupanja, naravno – prvo dezinfekcija, onda krema. Na jako izgrebane kozice , gdje je koža bila oštećena do krvi nismo stavljali kremu.
Pazite na oči
Kozice koje su blizu očiju najbolje je ne tretirati ničim. Kako je nama lijepo rekla pedijatrica – potencijalna šteta je prevelika, a sve kozice će proći, pa tako i te nezgodne. Kozice mogu nastati na neobičnim mjestima (na vlasištu i spolnim organima, u ušima, čak i u ustima), i vjerojatno su te i najgore za podnijeti. Naš mališan je jednu imao na samom rubu oka, kod donjih trepavica i svako toliko bi krenuo trljati oko. Moje rješenje je bilo to da mu svrnem pažnju na nešto drugo, i nježno maknem ruku, i to je palilo.
Ostanite u kući – sami
Fore tipa ‘dovest ću svoje dijete, neka pokupi kozice, pa da to riješimo’ nisu dobra ideja. Djeca s vodenim kozicama trebaju biti u izolaciji, u toplom i sigurnom okruženju doma. Ne samo zbog drugih, nego i zbog sebe. Dijete s vodenim kozicama može se super ponašati i djelovati kako mu nije ništa. Naš mališa nije imao temperaturu, po danu se nije puno ni češkao i uopće nije bio razdražljiv (a prvih nekoliko dana mnoga djeca teško podnose, barem tako kažu druge mame). Zapravo, da nije izuzetno loše spavao, bilo bi kao da i nije bolestan. Ali zaraza vodenim kozicama znači da je imunitet oslabljen i prijateljičin tata koji je pedijatar nas je posebno upozorio – nemojte se uljuljkati. Tak oslabljeni imunitet može značiti da će lakše oboljeti od neke druge bolesti, ako ne budete oprezni. Zato otkažite goste, makar su svi i preboljeli kozice. Bolje biti oprezan, nego zažaliti.
Noći su gore od dana
Barem su nama bile. Noću se jače češkao, i pred spavanje i u snu. Bilo je jako teško uspavati ga, jer bi se počeo češkati i razbudio. Osim toga, nije niti bio dovoljno umoran da zaspi u vrijeme kad bi inače zaspao. Cijeli dan u kući, bez trčanja na svježem zraku učinio bi svoje, a svrbež svoje. Zato smo prije spavanja obavezno odradili produljenu kupku s hipermanganom i pomirili se s tim da par dana nećemo poštivati uobičanu rutinu spavanja. On kao da je znao da mu je gore kad legne, pa je želio dulje ostati budan – i to smo mu dozvolili. Čim su se kozice počele pretvarati u kraste, i spavanje se popravilo, a večernju rutinu smo vratili u normalu.
Dosada je neprijatelj
Sve ostalo je logično – zdrava prehrana, dovoljno tekućine…i zabava! Teško je malom djetetu koje je inače često vani objasniti da nema van, niti danas niti sutra. Znala sam da je našem mališanu dosta kad je nakon pet dana bolesti pitao hoće ići sutra u vrtić. Naravno da se svi trudimo zabaviti djecu kad su bolesna i učiniti da im brže prođe vrijeme. Kad imaju vodene kozice to je možda i važnije nego inače, jer svaki put kad im je dosadno kao da se sjete da ih svrbi pa se krenu češkati. Zato smo mi stalno smišljali nove aktivnosti.
Eto, tako je nama bilo. Ako još niste preboljeli, želim vam što bezbolnije iskustvo (kažu da većina djece preboli kozice prije pete godine). Ako ste vi svoje kozice već odradili, imate li neki savjet koji bi dodali?